Naslovno je pitanje nešto što se svaki ljubitelj biciklizma već godinama pitao, ali nakon što je Froome osvojio Tour i Vueltu u istoj godini, čime je postao treći u povijesti s tim uspjehom (i prvi otkad se Vuelta ne vozi prije Gira), mislili smo da konačno imamo odgovor. Samo par dana kasnije došla je vijest koja je šokirala biciklistički svijet – Froome je pao na doping testu.

Okej, okej,doping slučaj pa šokirao biciklistički svijet, malo pretjerujem.

Istina, jedna je stvar mogla u ovoj cijeloj priči šokirati – Froome nije pao na EPO, nije pao na testosteron, nije pao niti na krvni doping, nije pao niti na štogod bilo u onoj vrećici koju je Team Sky 2011. dostavio Bradleyju Wigginsu, pao je na možda najbanalnijoj stvari koju si jedan biciklist može zamisliti – salbutamol. Možda vam na prvu nije poznato što je to, ali postoje dobre šanse da biste trebali znati – iako pod imenom Ventolin (oko 8% šanse, što bi bila neka procjena udjela astmatičara u društvu). Da, najbolji biciklist generacije je astmatičar i pao je zbog korištenja pumpice.

Pa dobro onda, kako pumpica pomaže jednom biciklistu?

Ako ćemo iskreno, ne znam. I ne, nisam neuk, štoviše i ja sam astmatičar, nego možemo slobodno reći da ne zna nitko. Dosadašnje studije su pokazale da razlike u performansu biciklista bez pumpice i s pumpicom baš i nema, no granica je svejedno postavljena na 1000 ng/mm, vjerojatno kako bi se ostalo u limitima do koje su studije provjeravale, jer zašto bi neki astmatičar povukao preko trideset puta iz pumpice? Pitajmo Chrisa.

Nalazi su pokazali razine od otprilike 2000 ng/mm salbutamola u urinu, što će reći da postoje dva moguća slučaja – ili salbutamol stvarno pomaže biciklistima više nego nam se čini (a kad pogledamo statistiku da oko 40% biciklista službeno ima astmu – hoćemo li se čuditi tome?) ili je Chris u pravu kad kaže da su mu bubrezi malo zatajili i ispustili velike količine salbutamola u krv odjednom.

Recimo da nećemo o tome do presude, ali ako su Ulissi i Pliuškin mogli biti suspendirani zbog iste stvari, nadajmo se da će pravda konačno stići i nekoga iz Team Skyja, jer nakon gore spomenute vrećice koja je Wigginsu u okrilju noći stigla za vrijeme Dauphinéa, ne možemo baš biti potpuno sigurno u njihovo poštenje i "stopu nulte tolerancije" na doping.

Kako se kaže – ako hoda kao patka, pliva kao patka...

Galaktičko biciklističko carstvo

Team Sky nastao je 2010. godine s ciljem da neki britanski biciklist konačno osvoji Tour de France (ako mogu Amerikanci, zašto ne bismo i mi?), što je vrlo brzo postalo ostvarivo kad su prema ekipi potekli novci koje su pustili SKY UK i pogotovo njegov predsjednik James Murdoch. Za šefa ekipe postavilo se Davea Brailsforda, skupilo se dvadesetak dobrih biciklista, u prvi plan bacilo britanske mlade nade, a za kapetana postavilo jednu od najvećih zvijezda u povijesti dvoranskog biciklizma – Bradleyja Wigginsa, tad već šesterostrukog medaljaša s Olimpijskih igara i čovjeka koji se stalno nešto trudio i na cesti, više-manje bezuspješno do trećeg mjesta na Touru 2009.

Trebalo je malo vremena da se stvari postave na svoje mjesto, ali momčad je pokazala lijep potencijal. Do Vuelte 2011. već su bili jedni od favorita za osvajanje, a Wiggins je u drugu polovicu natjecanja ušao u crvenoj majici, već se lagano spremajući za slavlje u Madridu. I tada je došao Angliru.

Wiggins se slomio, Froome ga je kao vjerni domestique vukao i predugo, Cobo se na to samo nasmijao i za tjedan dana osvojio Vueltu ispred Froomea za 13 sekundi. Točno nekih 13 sekundi koje je Froome vjerojatno mogao dobiti da ga se ranije pustilo u napad. Podanik je bio jači od svog vođe i tu se znalo da će taj dečko iz Nairobija napraviti dobru karijeru.

U Skyju su znali da ih takve stvari nemaju što omesti - s planom se nastavilo u istom pravcu, trošili su se novci na kvalitetnu ekipu i već iduće godine je taj isti Wiggins osvojio Tour de France, a Froome kao njegov pobočnik bio drugi. Istina, da smo teoretičari zavjera, vjerojatno bismo se zapitali koliko je Sky morao potrošiti novaca da jedan Tour de France ima ukupno 100 km kronometarskih etapa, ali bez obzira na to, očito je, cilj je bio ostvaren jednostavnom filozofijom – nije toliko ni bitno tko ti je kapetan, ako imaš momčad gdje ti je peti član ekipe u stanju voditi - skoro bilo koju konkurentsku.

Sith ili kapetan stormtroopera?

I ovdje dolazimo do pitanja iz naslova. Fast-forwardajmo od 2012. godine i pogledajmo rezultate nakon što se Wiggins ozlijedio i prepustio kapetansku traku Chrisu Froomeu. Četiri osvojena Tour de Francea, tri druga mjesta na Vuelti te konačno i osvajanje iz prošle godine (ali koje će mu lako moguće biti oduzeto), dvije bronce na Olimpijskim igrama, tu i tamo osvojena koja manja etapna utrka tipa Tour de Romandie i Dauphine. Očito – jedan od boljih biciklista svih vremena, u državi koja biciklizam njeguje kao oko u glavi. Ali – bez obzira na to, Chris Froome vjerojatno je najnepopularniji veliki sportaš Velike Britanije.

U godini kada je osvojio svoj drugi Tour de France, moglo se očekivati kako će sigurno biti izabran za britanskog sportaša godine. Uistinu, govorimo o državi gdje su zadnja dva pobjednika tog izbora bili Bradley Wiggins i Mark Cavendish, a i Chris Hoy osvojio je istu BBC-jevu nagradu samo par godina ranije. E pa – rezultat – Froome je osvojio mizernih 5.2% glasova i bio tek šesti, našavši se čak u sjeni jednog džokeja.

Posjetite bilo koji biciklistički forum za vrijeme neke brdske etape i primijetit ćete istu stvar. Kad pobijedi Vincenzo Nibali, još više kad je pobjeđivao Alberto Contador, a da budemo iskreni, čak i kada je naš susjed bivši skijaš-skakač Primož Roglič odvozio odličnu etapu, teško je vidjeti jedan smisleni komentar osim klanjanja ovim majstorima na dva kotača, ali kad pobjeđuje većini mrski "Froomey" – čovjek bi pomislio da niti jedna njegova pobjeda nije uopće njegova zasluga.

Meni je osobno to jasno, teško je slaviti Messija koji je dobar dio karijere igrao ispred Xavija i Inieste, a ne biti oduševljen Maradonom koji je dovodio Napoli do naslova tada moćne Serie A doslovno sam. Teško je slaviti Froomea, a ne spomenuti što za njega rade ili su radili Landa, Henao, Kwiatkowski, Moscon, Poels, Rosa, Puccio, Stannard, Thomas, Nieve...

Teško je zanemariti nadimke ove skupine plaćenih (dobro plaćenih) serijskih biciklističkih ubojica koji nerijetko dovedu svog kapetana u situaciju da dvadesetak kilometara prije finiša etape ima tri-četiri pomagača uz sebe, dok njegovi konkurenti često mogu biti sretni ako nisu potpuno sami, predani Skyju na milost i nemilost.

Skybotovi, Skyborgovi ili meni najdraži – Skytrooperi. Kako god da ih zovete, ne možete se oduprijeti dojmu da možda Froome nije bio učenik koji je vrlo brzo nadjačao svog učitelja Darth Wigginsa, već samo njihov dosta dobar kapetan koji radi što mu god naredi General Dave Brailsford, bilo to legalno ili ne.

Štoviše, za razliku od Wigginsa, nije dobio ni titulu sira. A ovisno o konačnoj presudi na suđenju za doping, možda ju nikad neće ni dobiti.