Najnoviji Marvel Cinematic Universe film imao je bujnu promociju. Za prvi blockbuster ovog kalibra koji radi gotovo potpuno afroamerički tim, predvođen proslavljenim redateljem Ryanom Cooglerom (Fruitvale Station, Creed), i koji k tome priča priču o afričkom El Doradu koji nije nikada koloniziran i tehnološki je najrazvijenija država svijeta čiji je kralj pritom nositelj mistične titule Crna Pantera, nije ni čudno. Vrlo dobre kritike i entuzijazam s društvenih mreža isprovocirali su i ogorčeni odgovor nekih "fanova" koji su se koordinirali da spuste ocjene publike na popularnim agregatnim stranicama Rotten Tomatos i IMDB i prije nego je film izašao u kinima, što podsjeća na dramu od prije par mjeseci vezanu uz Star Wars: The Last Jedi čiji se inkluzivni dekor jednako ponosno isticao. Oba filma su snažne bajke, ali dok je The Last Jedi snagu crpio iz brušenja banalnijih općih mjesta pričanja priče, Black Panther tematizira življenost tih općih mjesta. Kako je živjeti kao lik iz bajke, ali i kako je biti isključen iz tog života a znati da postoji.

Pratimo princa T'Challu (Chadwick Boseman) koji nakon smrti oca u Captain America: Civil War postaje kralj Wakande, afričke države koja se prikazuje kao nazadna, a zapravo je na temelju "čarobnog" metala vibranija (Vibraniuma) tehnološka sila bez premca. T'Challa je i najbolji vakandaški ratnik što znači da mu tradicionalno pripada bilje koje podaruje moći i titulu Black Panthera i koje zajedno s inventivnim aplikacijama vibranija njegove genijalne sestre Shuri (Letitia Wright) upotpunjavaju njegov superherojski profil. Kraljevske dileme oko odgovornosti za svoje susjede i ostatak svijeta živo predstavlja Erick "Killmonger" Stevens (Michael B. Jordan) koji je rodom iz Wakande ali je odrastao u kalifornijskom getu i želi upotrijebiti Wakandine resurse da bi potlačene svijeta pretvorio u revolucionarnu vojsku. Redatelj Coogler sam je iz istog grada kao Killmonger te opreka njega i T'Challe dramatizira odnos koji ranjivi životi imaju prema Marvelovim mitovima, od onih stripovskih Cooglerove mladosti do ovih celuloidnih koje sada i sam stvara.

T'Challa je princ i njegovi ton, vokabular, naglasak i boja glasa odaju inhibirani pa i sladunjavi horizont očekivanja dvora, pa makar i toliko plemenskog i ratničkog kakav vakandanški ipak jest – primjerice kralj se mora potvrditi i može svrgnuti ritualnom borbom na slapovima. Film počinje naracijom u kojoj otac objašnjava sinu podrijetlo Wakande u izraženo infantilnom duhu. Duhu koji film brzo transformira u tu T'Challinu dostojanstvenu patetiku pa se sve čini dosljednim. Tek u završnoj trećini postaje jasno da je priča s početka zapravo namijenjena Killmongeru, liku koji je dotad predstavljao ulični, osorni kontrast T'Challi. Scena u kojoj se Killmonger suočava sa svojim ambivalentnim djetinjstvom, gdje je morao groteskno očvrsnuti da bi preživio ali je i paralelno vjerovao u bajke svog oca, ima tragičnu boju i snagu nekih od minijatura iz završnih epizoda Žice.

Da bi Killmongerov pogled na bajku izvana bio tako moćan potrebno je da ona i gledatelju bude atraktivna i tu je presudan nepokolebljiv stav naslovnog lika, čija "naivnost" ipak postane vrlina na sličan način kao u prošlogodišnjem Wonder Woman. Oba filma su svoje zelene protagoniste postavili da donesu velike političke odluke na temelju svog neiskvarenog empatičnog common sensea iz djetinjstva. To je povlašteni common sense kakav se i nastoji usaditi prijestolonasljednicima poput Wonder Woman i Black Panthera, kako bi im megalomanske odluke (u oba filma velike progresivne geste) djelovale kao nešto lako i očito. Negativci im imaju elaboriranije argumente ali zapadnu u pak adolescentski regres bijesa i resantimana. Black Panther je te osjećaje nadišao i ostavio u Captain America: Civil War i ovdje je mladi kralj, ali već odlučan humanist. Njegova nespretnost u intimnim odnosima i ukočen govor se dožive kao ulog i cijena šireg suosjećanja i samokontrole koje kao vladar mora i želi utjeloviti. Time se najsvježija odlika Marvel filmova, to da su im protagonisti uvijek ujedno i najbolji likovi, nastavlja i s odličnim Chadwickom Bosemanom. Dosta drugačiji od apsurdno kompetentnog T'Challe iz stripova, ali jako zanimljiv u kontekstu Marvel Cinematic Universe.

Nažalost, film pati od sličnih boljki ko Wonder Woman i to možda jest pripisivo suši u reprezentaciji. Kao da im je ovo jedina prilika da obrade sve arhetipove, oba filma su probala biti i klasična bajka i vrckasti akcić i politička parabola što je rezultiralo nekim neusklađenostima. Primjerice T'Challin prijatelj W'Kabi (Daniel Kaluuya), mentor Zuri (Forest Whitaker) i majka Ramonda (Angela Bassett) su bitni nositelji radnje, ali pisani kao klasični tipovi bez prave osobnosti. Kao da su preuzeti iz ranih skica za priču nekog Disneyjevog crtića pa ih je neobično gledati na ekranu zajedno sa superherojskim figurama poput Shuri, Okoye (Danai Gurira), Nakije (Lupita Nyong'o) ili M'Bakua (Winston Duke). S druge strane, u film hipnotički uvlače glazba, kostimi i druga, ponosno afrička, dizajnerska rješenja. Glazba nikada nije bila bitnija u nekom Marvelovom filmu. Stalno je u pozadini neka distinktivna perkusija ili hip hop, a gudački motiv gotovo da čini tri glavne scene. Black Panther nastavlja trend Guardians of the Galaxy Vol. 2 i Thor: Ragnarok, golemih Marvel blockbustera koji pretendiraju zavesti svakoga ali ne skrivaju posve osobne ukuse, stavove i opsesije svojih autora.