U modernoj povijesti zagrebačkog, ali i hrvatskog hokeja na ledu dva datuma posebno su zabilježena u pamćenju svih zaljubljenika u ovaj sport: 11. rujna 2009. i 6. rujna 2013. U suprotnosti s povijesnim značenjem kojeg nosi, prvi je datum trebao biti dan koji otvara potpuno novu stranicu hrvatskog hokeja, dan koji se u hokejaškoj zajednici dugo iščekivao. Tog je 11. rujna Medveščak protiv Jesenica u prepunom Domu sportova odigrao prvu utakmicu u EBEL ligi. Momčad je uglavnom bila sastavljena od navijačima nepoznatih Sjevernoamerikanaca koji su imali hrvatske korijene i nekolicine domaćih igrača koji su nekoliko sezona prije toga s Medveščakom igrali u Slovenskoj ligi. Pobjeda protiv Jesenica i gotovo savršena prva sezona u EBEL ligi, koja je završena porazom u polufinalu nakon što su Medvjedi kao osmoplasirana momčad regularnog dijela sezone u četvrtfinalu izbacili prvoplasiranu momčad Graza, napravile su od Medveščaka hit momčad u Zagrebu. Dvorana je u iduće tri sezone uglavnom bila puna, igrale su se utakmice u zagrebačkoj Areni pred 15 000 ljudi, a sve je kulminiralo utakmicama u pulskom amfiteatru.

Medveščak i njegov gazda Damir Gojanović pokazali su tih godina da se i u Hrvatskoj može napraviti uspješna sportska priča, potpuno suprotna od one s istočne strane grada. No, u svim tim uspjesima i punim dvoranama i atmosferi o kojoj je pričala cijela hokejaška Europa, već tada napravljene su greške zbog kojih je Medveščak danas samo još jedan zagrebački klub koji se ni po čemu ne ističe od klubova poput Cedevite ili RK Zagreba. Klub i njegov šef Damir Gojanović već su tada pokazivali znakove megalomanije, a da pri tome nisu razmišljali o budućnosti hrvatskog hokeja, koja je ujedno bila i budućnost Medveščaka. Gojanović i društvo već tada nisu iskoristili činjenicu da Medveščak igra u vrlo dobroj austrijskoj ligi te su domaće igrače na kapaljku puštali u prvu momčad. To naravno ne znači da je u prvoj momčadi trebalo igrati pet ili šest igrača rođenih u Zagrebu, ali u svakom trenutku u posljednjih devet godina u Zagrebu je bilo barem dva ili tri domaća dečka koji su bez većih problema mogli dobiti solidnu minutažu u prvoj momčadi. No taj film u Medveščaku nikada nismo gledali. Domaći igrači dobivali su mrvice i garbage time dok su s druge strane istrošene sjevernoameričke "zvijezde" dolazile u Zagreb zaraditi posljednje dolare u svojoj karijeri.

Hokej je nakon četiri sezone u EBEL ligi i dalje bio popularan, dvorana je i dalje bila puna, ali novaca nije bilo. Damir Gojanović, koji je dio svoje poslovne karijere proveo u Rusiji, odlučio se za luđački potez. U Zagreb je doveo KHL.

Tog 6. rujna 2013. potpisnik ovih redova i još šest tisuća sretnika gledali su uživo hokej kakav do tada nisu mogli ni sanjati. Medveščak je okupio vrlo dobru momčad koju je predvodio nekada najbolji strijelac NHL-a Jonathan Cheechoo te je u prvoj utakmici pregazio slavni CSKA rezultatom 7-1. No s razmakom od četiri i pol godine, danas se slobodno može zaključiti da je ta utakmica bila početak kraja Medveščaka. Koliko god KHL bio jaka liga i koliko god su pravi ljubitelji hokeja uživali gledajući kvalitetu hokeja o kojoj su dotad mogli maštati samo pred TV ekranima, KHL je istovremeno bio i preveliki zalogaj za Medveščak.

Zašto? Zato što je hokej u Hrvatskoj ipak marginalan sport. Riječi su to koje će možda pogoditi ljude koji ovaj sport doista vole ili koji svoje klince svaki dan vode na treninge na jedno od tri i pol zatvorena klizališta u Hrvatskoj, ali to je činjenica. Hrvatska reprezentacija je kupnjom Medveščakovih stranaca postala stalna članica 1B divizije svjetskog hokeja, odnosno treće svjetske lige. Čak i s naturaliziranim igračima Hrvatska nikada nije bila ni blizu plasmanu u višu diviziju, ali kada bi se to slučajno i dogodilo bilo bi potpuno nerealno. Objektivno je i Divizija 1B za normalnu Hrvatsku znanstvena fantastika i država koja ima tri i pol zatvorena klizališta – klizalištu u Delnicama nedostaje cijeli jedan zid da bi bilo potpuno zatvoreno – realno spada u rang Španjolske, Kine, Belgije i Islanda. Međutim, uspjeh Medveščaka i nagli rast popularnosti hokeja nekako je i one najveće zaljubljenike na trenutak zavarao i oni su se ponadali da će se hokej u Hrvatskoj početi razvijati i da će se na krilima Medveščaka početi graditi klizališta i u Zagrebu i u ostatku države. Nažalost, vrlo brzo taj je njihov san postao noćna mora kao što je noćna mora postao i Medveščakov nastup u KHL-u.

Hokej koji smo četiri sezone gledali u Zagrebu bio je nevjerojatan, ali je bio i lišen bilo kakve natjecateljske napetosti. U prvoj sezoni Medvjedi su ušli u doigravanje te su ekspresno ispali, a sve nakon toga bila je muka za one koji su pratili klub, od navijača do vodstva kluba. Financijske dubioze i nedostatak sponzora od kluba je napravio željeznički kolodvor na kojem su igrači ulazili i još brže izlazili iz vlaka zvanog KHL Medveščak. U preostale tri sezone klub bi već početkom studenog ostao bez ikakve šanse za ulazak u playoff, igrači su prodavani kako bi se pokrili stari dugovi, a navijača je na tribinama bilo sve manje. Veliki broj utakmica u kratkom razmaku i klubovi s druge strane svijeta na tribine su mogli privući samo one najvjernije navijače ili one koji su uživali u vrhunskom hokeju bez obzira na tko se nalazi na ledu. Medveščak je preživljavao u KHL-u, a u momčadi još uvijek nije bilo mjesta za domaće klince. Tek pred kraj posljednje sezone u KHL-u kada je svima već bilo jasno da se igraju posljednje minute u toj ligi, nekolicina je domaćih igrača dobila pristojnu minutažu na ledu.

Nakon što su Rusi zatvorili pipu i upalili crveno svjetlo, Gojanović je morao priznati poraz i vratiti se u mrski EBEL. Stari poznanici iz Klagenfurta, Salzburga i Beča čekali su Medveščak otvorenih vrata. No postojao je i jedan problem. Medveščak koji je napustio EBEL i Medveščak koji se vratio u EBEL nisu iste momčadi. Atmosfera oko kluba je narušena, dvorana je poluprazna, što se doduše ne može vidjeti iz prenapuhanih službenih izvještaja po kojima je u dvorani redovito 5000 ljudi, a uprava svakim danom sve više pokazuje da i nema nekog interesa za sportski uspjeh kluba. Vrhunac bezobrazluka prema navijačima, ali i igračima koji su odigrali solidnu sezonu, dogodio se prošle nedjelje kada se saznalo da će od prve četiri utakmice prve runde doigravanja, Medveščak tri igrati u gostima. Razlog – Dom sportova je zauzet jer se u to vrijeme održava Svjetsko juniorsko prvenstvo u sinkroniziranom klizanju. Gotovo nevjerojatno zvuči činjenica da u Medveščaku nisu bili spremni na ovakav rasplet pogotovo ako se zna da je EBEL cijeli raspored, uključujući i datume za doigravanje, objavio puno prije početka sezone u rujnu prošle godine. Uprava kluba imala je najmanje šest mjeseci pronaći neki kompromis  kako se ne bi osramotila pred navijačima koje su još prošlog petka preko društvenih mreža uvjeravali kako je sve u redu i kako će se sve utakmice odigrati po planu.

Od uprave koja je uspjela organizirati hokejašku utakmicu u pulskoj Areni, dvadesetak metara od mora i koja je uspjela klub uvesti u KHL, to se nikako nije moglo očekivati. Ili možda ipak je? Jer ako i postoji neki uzorak u posljednjih nekoliko godina, onda taj uzorak u ponašanju uprave Medveščaka govori da rezultat nije bitan i da je možda i bolje da momčad ne uđe u doigravanje, jer se onda neće trebati isplatiti bonusi igračima. U tom slučaju ovaj propust onda nikoga ne bi trebao iznenaditi, jer u vodstvu kluba vjerojatno nisu ni razmišljali da bi do ove situacije moglo doći. Nisu razmišljali sve dok ih nisu upozorili navijači, a tada je već bilo kasno. Nažalost, kasno je i za hokej u Zagrebu kojeg prati još dvije do tri tisuće entuzijasta jer s ovakvim odnosom uprave ni oni se neće dugo zadržati na tribinama Doma Sportova i Medveščak će se vrlo brzo vratiti u mrak Velesajma, a reprezentacija u niže divizije svjetskog hokeja te će se za par godina pričati legende o danima kada su Ledenom dvoranom klizali Kovaljčuk, Mozjakin, Radulov, Cheechoo, Montador i drugi velikani.