Iako se donedavno smatralo da su prave zvijezde na filmu, dok je televizija više-manje čistilište koje nadobudni glumci moraju proći na putu prema stvarnoj slavi i priznanju, to se u zadnjih nekoliko godina promijenilo: u kinodvoranama se većinom prikazuju blockbusteri i slična potrošna roba, a dobre su se priče preselile na televiziju. Na različitim se streaming servisima i televizijskim programima u velikoj mjeri prikazuje odličan sadržaj, autori, ali i gledatelji, također se okreću serijama koje se odvijaju u ne tako davnoj prošlosti, koje gledatelju omogućuju da se prisjeti nekih (navodno) jednostavnijih vremena zbog kojih osjećamo nostalgiju. To je slučaj i sa serijom Everything Sucks!, koja je puštena 16. veljače, ali i ukinuta po brzom postupku, i bavi se prilagodbom skupine tinejdžera na srednju školu. Serija je bez nekog očitog razloga smještena u 1996. godinu i uzda se u to da će gledatelje privući nostalgija za nekim minulim vremenom ili za vremenom koje nisu ni proživjeli, ali za koje imaju neku romantičnu predodžbu o tome da je bolje od ovoga čime smo okruženi sada.

Iako serijica nije loša - dapače, kako epizode odmiču, postaje sve simpatičnija - definitivno se nameće dojam da Netflix opet igra na kartu nostalgije. Sasvim opravdano, čini se, s obzirom da je njihov Stranger Things, također serija o grupici čudaka, ali ovaj put u osamdesetima, postao golemi hit, a svako malo neki servis ili TV kuća izbaci i reboot popularne serije. Najnoviji slučaj je Roseanne, ali tu su i, primjerice, Will & Grace, Puna kuća, Dosjei X, Gilmoreice… I sve više-manje imaju dobru prođu.

Radi li se, dakle, ovdje o neprepoznatom klasiku koji je neopravdano ukinut nakon jedne sezone, kao i jedan od njegovih očitih uzora - zasluženo neprežaljeni Freaks and Geeks ili I to mi je neki život? Prvih nekoliko epizoda serije (sezona ima deset 30-minutnih epizoda) prilično je iritantno jer autori napadno ubacuju reference na devedesete. Tu je srednjoškolski žargon, koji, iako sam netko tko većinu razgovora vodi citirajući serije i filmove, u serijama iz devedesetih nisam gotovo nikad čula ("All that and a bag of chips?"), moda devedesetih (Emaline, kraljica dramskog kluba, u jednoj epizodi izgleda kao Gwen Stefani, u drugoj kao Fairuza Balk iz The Crafta itd.), kamera se zadržava na posterima Fione Apple, Ridera Stronga, Lea i Claire iz Romeo + Juliet… Glavni lik Luke pokuša osvojiti protagonisticu Kate tako da rekreira spot za Wonderwall, a svojeg se oca, koji ga je ostavio kao dijete, prisjeća iz njegovih monologa snimljenih na VHS-u (kasnije se ispostavi da otac radi u Blockbusteru, ako smo slučajno zaboravili da se radnja odvija prije 22 godine). U jednom trenutku likovi kažu da nešto mora biti istinito ako je na internetu, a jedan od štrebera uzbuđeno priča o najavljenim prequelima Star Warsa.

Nakon tih početnih nekoliko epizoda stvari se smiruju i počinje se razvijati prava priča. Kate počinje shvaćati svoju seksualnu orijentaciju, samohrani roditelji protagonista se zbližavaju, klinci snimaju SF film, a sve završava cliffhangerom, dakle i nadom u još jednu sezonu. Sve u svemu, serija je sasvim u redu za pogledati, ali definitivno navodi na razmišljanje o tome zašto nas kao gledatelje nostalgija tjera da mislimo da je sve prije sve bilo bolje. Primjerice, u jednom trenutku spikerica na vijestima srednje škole koju pohađaju likovi objavljuje da je predsjednik Clinton potpisao Defence of Marriage Act, kojim je utvrđeno da je brak zajednica između muškarca i žene; 1996. prava gay osoba u Americi bila su na još nižim granama nego danas. Iako američki srednjoškolci kao što su Luke, Kate i njihovi neprilagođeni prijatelji tada možda nisu nosili glavu u torbi kad su išli u školu, i dalje se nameće pitanje zašto toliko hrlimo nostalgičnom sadržaju za koji mislimo da će nas vratiti u to mitsko prošlo svršeno vrijeme, koje očito nije bilo tako idealno.

Everything Sucks!, Stranger Things i rebootovi koji niču na sve strane imaju ulogu hrane za utjehu koja nam omogućuje da se na trenutak odmaknemo od stvarnosti. Problem je u tome što, ako imalo kritički pristupimo tom sadržaju, uočavamo stvari koje su nam to vrijeme promaknule, a koje više nisu zabavne ili romantične. Kao primjer možemo navesti neprikosnoveni klasik Prijatelje, čije transfobne i homofobne šale ili prikaz „debele Monice“ danas djeluju malo drugačije. Najbolje serije i filmovi koji se odvijaju u neko drugo vrijeme ne dopuštaju da ih to vrijeme i njegove specifičnosti definiraju, što se ne može reći za hitove koji se temelje na nostalgiji. Sve je grozno, ali nije dovoljno obući hrpu klinaca u karirane košulje i majice na Tori Amos da pomislimo da je prije dvadesetak godina apsolutno sve bilo bolje. I dok će oživljavanje starih serija ili stvaranje novih koje očito igraju na kartu nostalgije vjerojatno i dalje biti zlatna koka dokle god je „stvarni svijet“ ovako kaotičan, neovisno o tome što Everything Sucks! očito nije našao svoju publiku, dobro je znati da se ulaže i u kvalitetan sadržaj koji se temelji na radnji i likovima, a ne na želji za bijegom od stvarnosti. Kao primjer možemo navesti također Netflixovu seriju o skupini tinejdžera koji pokušavaju preživjeti (doslovno!) srednju školu, On My Block, koja će, zahvaljujući konkretnoj radnji i bolje razrađenim likovima, vjerojatno proći bolje od Everything Sucks!