Andrija Vujević, splitski reper i producent, nekoć poznat kao Nebu, zatim kao Vojko Vrućina, a danas u kraćoj verziji kao Vojko V (ili u rjeđe korištenoj varijaciji na temu: Vojko Fau), u najužem je krugu osoba koje su obilježile dosadašnji dio godine na domaćoj glazbenoj sceni. Tri uspješna singla praćena fantastičnim spotovima skupili su u četiri mjeseca ukupno 2.5 milijuna pregleda na Youtubeu, što je za glazbenika i glazbu koji sami po sebi nisu mainstream impozantan pothvat. Album je došao kao šlag na tortu, a Vojko s Vojkom do vrhunca dosadašnje karijere: Vojko je na radiju, Vojko je na televiziji, Vojko je u novinama i na internetu, Vojka slušaju i umirovljenici.

Vojko nije prvo Vojkovo izdanje van Dječaka i Kiše Metaka, hip hop grupa po radu u kojima je i najpoznatiji. Još je 2010. self-released EP suradnja s AC3PO-om iz Sinesteta podigla prašinu. Bila su to, međutim, druga vremena. Dječaci su jahali na neočekivanom uspjehu Drame i bili pred potpisom ugovora s Croatijom Records, a Kiša Metaka postojala je tek u ideji. Osam godina poslije obje su grupe nakon dva izbačena albuma u svojevrsnim stvaralačkim pauzama, pa je fokus prebačen na samostalne projekte i suradnje njihovih članova. Krešo Bengalka već je poduplao vlastitu diskografiju solo uradcima (o produktivnosti dovoljno govori podatak da mu je najavni singl s davnog prvog albuma izašao prije manje od dvije godine!), a sada njegov put slijedi i Vojko.

Jedinstvenost Vojkovog pristupa proizlazi iz jedinstvenosti njegove pozicije kao presjeka dviju srodnih, a različitih hip hop grupa, te njihove estetike i filozofije. Maštoviti tekstovi prožeti humorom, usputni društveni komentar i melodičnost dio su esencije Dječaka koju Vojko povlači za sobom, ali kao primarni element postavlja se prezentabilnost (Dječaci su, uostalom, promociju i prezentaciju uvijek shvaćali barem ravnopravno sadržaju kojeg nude, za razliku od “ajmo izbacit glazbu pa vidjet” pristupa Kiše Metaka). Uočljivo je to već na Zovi čovika, ali je najbolji primjer za navedeno Pasta Italiana, dobra pjesma koja bi vjerojatno ostala neprimijećena po sredini tracklista da ju izvrstan spot i postmodernistička interpolacija Tončija Huljića u trap ne podižu do razine dosad najvećeg hita s albuma. Vojko je, jasno uočljivo, marketinški osmišljeniji projekt od npr. Split ZOO-a, bez obzira što na njemu možemo čuti stihove poput “od prodaje albuma dobit ću nula / skini ga slobodno”. Vojku je uspjeh cilj, a ne popratna dobrodošla posljedica.

Zvuk je jedna od komponenata koje su neosporno otišle na razinu više na ovom izdanju, pa Vojko svoje produkcijske vještine rado stavlja u izlog: u Zovi čovika se hvali "7/8 metrikom", a u Ne može kaže da je beat "u Abletonu". Na najavnim singlovima se i najbolje očitavaju dovitljiva tekstualna rješenja koja je Vojko odavno doktorirao, a spektar ide od podjednako smiješnih i besramnih reklama do minijatura poput tete iz dućana koja nareže previše salame. Sve tri uvodne pjesme efektno privlače pozornost zvukom, tekstom i spotom, te dolijevaju ulje na vatru svima koji smatraju da najveći dio uspjeha i svoje najbolje trenutke Dječaci duguju upravo Vojku.

Na Ceci u Parizu i Cilit Bengu opet se pokazuje sposobnost spajanja nespojivog, kako žanrovski, tako i tematski - ne vjerujem da postoji druga gangsta rap pjesma o čišćenju kuće. Rođendan, jedna od boljih stvari na albumu van najavnih singlova, okuplja Kišin trio, a nudi i svjesno loše gostovanje, začin tipičan i za Dječake i za Kišu Metaka. U ovom je slučaju to djelo Antonija Makinje, osobe nepostojećeg flowa i bizarno loših stihova poput "Antonio Makinja i Ivan Milat".

Po sredini intenzitet donekle održavaju tekstualno zanimljive Popaj i Kako to, ali ga i spuštaju filleri kao MachareMarjan i Dump Around. Ovo je ujedno i dio albuma u kojem Vojko najviše podliježe staroj dječačkoj boljci - pjevnom refrenu.

Zatvaranje albuma ipak je na uzlaznoj putanji. Na odjavnom Bachu, baroknoj gangsta priči, očitava se puni spektar Vojkove maštovitosti i objašnjava vizualni identitet. A u odličnoj pretposljednjoj stvari, simboličnog naziva Hip Hop, Vojko i Krešo se preko dreamy beata na emotivan način samokritično osvrću na svoje rituale i životno stanje: iz stiha “brate pari mi da uvik ćemo bit debili” iščitava se (pre)lagano sazrijevanje dječačkog stava, a “moram prestat družit se sa Žuvijem i Krešom” pokazuje nam tko su trenutna Vojkova ekipa.

Naime, na tri pjesme na albumu gostuje Krešo Bengalka, a na dvije Vuk Oreb, dok mix i master cijelog izdanja potpisuje VRH, tako da možemo slobodno reći da je Vojko upogonjen kapacitetima Kiše. A gdje su Ivo Sivo i Zoni? Osim što ih se spomene u Zovi čovika, nema im ni traga (za usporedbu – nezamisliva mi je situacija da se na Krešinom albumu ne pojavljuju Vojko i Oreb). Ne želim implicirati nužno loše odnose, ali činjenica je i trend već duže vrijeme da Vojko pored Ivine upušenosti i Zonijeve manije radije bira Krešinu tvrdoću i Orebov swag. Jednostavno rečeno, Vojko je solo izdanje člana Dječaka koji se bolje osjeća u settingu Kiše Metaka, dok razliku u ambiciji kompenzira naučenim na Istini i Firmi.

Koji je sljedeći Vojkov korak? Teško je reći, budući da svoj vješti ples između ozbiljnosti i zajebancije dosljedno prenosi i u javne istupe. Tako da istodobno spominje imena Dvojko i Trojko kao albume koji bi s Vojkom trebali formirati trilogiju, ali i u intervjuima govori da se okreće singlovima jer je album kao format – pregažen. Kako god bilo, Vojko nam je dokazao da se za Vojkovu kreativnost i produkciju ne treba bojati. A s vremenom će, nadam se, doći i potpuna zrelost i koherencija.