Kad sam bio mlađi uvijek su me fascinirale specijalne postrojbe. Imao sam tone video materijala o njihovim uradcima i pripremama. Ono što se isticalo kao jedna od najbitnijih, ako ne i najbitnija, karakteristika je mental toughness. Nisi mogao biti jedan od njih ako nisi posjedovao tu karakteristiku. Jasno, fizička priprema je bila važan dio obuke svih postrojbi, ali posebno je bila naglašena mentalna snaga koja se očitovala u tome da kad više ne možeš, guraš naprijed. Oni slabiji bi odustajali ili bivali izbačeni. Samo nekolicina ljudi bi uspjela proći cijelu obuku, a tek onda zapravo kreću prave stvari. Kad gledam što Hrvatska nogometna reprezentacija radi na ovom turniru prvo što mi padne na pamet je slavni moto legendarnih američkih Navy Sealsa: The only easy day was yesterday.

U utakmici protiv Danske smo promašili penal pet minuta prije kraja drugog produžetka i kad smo svi skupa pomislili: ˝Ne opet, jebote˝, odigrali smo najboljih pet minuta utakmice do kraja i prošli na penale, s tim da je njihov vratar obranio dva. No naš je obranio čak tri. Tako je - izgleda, moralo biti. Onda smo protiv Rusije pogodili stativu - idu Perišića te stative ovaj turnir... Kasnije smo poveli i pomislili: ˝Imamo ih˝, kad ono kao hladan tuš stiže pogodak za 2-2 i novi penali. No naši dečki ovdje ne misle stati, ovo je njihov turnir i ništa ih ne može izbaciti iz takta. Nekakva statistika kaže da prvi izvođač kaznenih udaraca ima više šansi od drugog, ali mi uopće nismo dogovorili tko puca prvi i Modrić viče prema našima: ˝Oćemo prvi pucat?!˝. Odgovor je ˝Ne.˝

˝Kakvi jebeni bolesnici˝, pomislio sam. Suba opet na razini, brani prvi, naši su mirniji nego protiv Danaca i prolazimo u polufinale.

Sean Bean, igrajući Andyja McNaba, vođu poznate britanske specijalne postrojbe Special Air Service ili kraće SAS, možda najjačih komandosa koje je svijet vidio, u jednom trenutku u filmu Bravo Two Zero kaže sljedeće:

˝Of course you're afraid - anyone who says they're not are either lying or need to see a shrink. You want to make the biggest hole possible to hide in - you'd get your spoon out and start digging if that would help. But then the training takes over... you psych yourself up, check all your pouches are closed, your pockets don't open and your magazines are on tight.˝

Ja ne znam je li kod naših nogometaša trening takes over, ali izgledaju u svakom trenutku neuništivo, bez obzira što se događa na terenu. Da ne zaboravim, tri dana prije Danske smo pričali kako su opasni iz prekida. Dalić je na to upozoravao. Rezultat: Danci postižu gol nakon auta u prvoj minuti. Rusi igraju na centralnog napadača koji ostavlja loptu nadolazećim igračima. To smo ponavljali. Rezultat? Gol u našoj mreži upravo iz takve akcije. Dva puta ˝spremni˝, dva puta u minusu. Krajnji rezultat: naša pobjeda. ˝Znamo da su Englezi jaki iz prekida˝. Rezultat? Gol u petoj minuti iz slobodnog udarca. ˝Ne opet neki bek u polufinalu, pa je l' ovo moguće˝, mota mi se po glavi. Naravno da je sve pod kontrolom. ˝It's not coming home˝.

Kad je George Foreman pogađao Muhammada Alija bombama u velikom meču davne 1974. godine, poznatom kao The Rumble in the Jungle, Ali bi ga zagrlio i rekao: "Je li to sve što možeš, prvače?!˝. Van svake logike. Stojiš na konopcima i primaš bombe. Da je živ, Joe Fraizer bi vam rekao kako Foreman udara jer je njega isti odvalio od zemlje svojim udarcem. No Foreman nije uspio zadati tzv. killer blow. Onaj jedan, finalni, odlučujući udarac. Muhammad Ali jest. U osmoj rundi Ali je povezao nekoliko svojih prednjih udaraca i priči je bio kraj. Mi smo taj Ali, mi smo ti Navy Sealsi. Ne može nas ništa srušiti, a cijelo vrijeme zadajemo killer blow.

Mi nismo postojali prvih 30 minuta protiv Engleske. No opet taj Subašić brani Kaneu ono što on inače spakira u malu mrežu, ali u polufinalu Svjetskog prvenstva noge nisu lagane kao kad igraš protiv Burnleyja. Englezi vode. Englezi igraju. Imaju dvije strašne šanse za 2-0 i game over, ali ne uspijevaju kapitalizirati svoju nadmoć. Jednom kad smo se oporavili, oni nisu postojali.

Ne znam kojeg smisla ima da ja sad pričam o manama i dobrim stranama 3-5-2 formacije i zašto su naši bekovi imali sve vrijeme svijeta.

Perišić se nije vidio do gola. Čovjek nije mogao ništa. Krajnji rezultat? Gol i asistencija u polufinalu Svjetskog prvenstva. Kako, jebote, kako?!

To ne može objasniti ništa drugo nego mentalna stabilnost, borba i vjera. Vjera da ćeš se vratiti, da si tu, da si neuništiv. ˝Resistance is futile, you will be assimilated˝, rekli bi meni nikad simpatični stanovnici kvadranta ˝Delta˝ iz popularnog Star Treka. Možda sam pogriješio, mi nismo Navy Sealsi, mi smo jebeni Borg.

Otpor je uzaludan, bit ćemo prvaci svijeta.