Najtoplije godišnje doba u punom je zamahu, temperature se penju iz dana u dan, a kako ne bi proteklo u tišini Nikola, još jedan Nikola, Leonard, Tonći, Toni i Ante odabrali su po jednu pjesmu za lakše upijanje sunca i mora i popratili ju tekstom.

The Underdog Project - Summer Jam

Neke pjesme postanu ljetni hitovi, neke pjesme nastanu da bi bili ljetni hitovi. Summer Jam njemačko-belgijske grupe The Underdog Project neupitno spada u drugu kategoriju. 

Summer Jam je platonski ideal ljetnog hita. Preko laganog housea vokalna melodija podsjeća na lijeno izležavanje na plaži s ekipom u iščekivanju ludog noćnog provoda (ili sam barem tako s 12 godina zamišljao da ljetni praznici izgledaju, provodeći svoje ispred MTV-a i Vive ili čitajući stare epizode Dylana Doga). Impresionistički niz nepovezanih stihova o uskim suknjama, visokim temperaturama i preplanulim tijelima. Refren koji doslovno kaže: "Ovo je ljetni hit i zato moram nabrajati sve ove nepovezane gluposti". Summer Jam je klišej nad klišejima, ali to ga ne sprečava da bude savršena ljetna pjesma. 

Kao i pjesma, spot je toliko generičan da je mogao ostati samo u sjećanju onih kojima je bio prvi doticaj s glazbom. Sastoji se od jedva minute materijala koji se ponavlja u različitim kombinacijama. Izmjenjuju se scene parkiranih automobila, nauljenih mišićavih mladića i djevojaka u kupaćim kostimima kojima snimatelj nimalo suptilno zoomira u grudi. Gotovo ga mogu čuti kako govori: "Dobro, a sad skakući malo".

Summer Jam je izašao 2000. i postao velik hit u Europi, pogotovo u Njemačkoj i ostalim utvrdama Eurodancea. Iduće godine je izašao u Velikoj Britaniji, a dvije godine kasnije u SAD-u. Iako je život ljetnog hita kratak, san o ljetnom hitu je vječan. U narednim godinama, redovno kao prve opekline od sunca stizali su novi remiksi Summer Jama. Summer Jam 2003 - Klubbheads Handz Up Edit, Summer Jam 2004 - Classic 2000 Greenfields Pancake Jam i Summer Jam 2016 - Blondee & Roberto Mozza Mix zasigurno su ispunili pokoji plesni podij sjevernoeuropskih klubova, ali međunarodni uspjeh se nikad nije ponovio.

(Nikola Šantić)

Buena Vista Social Club - Chan Chan

Ima nekih šest, sedam godina otkad sam pržio svoj zadnji CD. To je trebao biti nekakav ljetni mixtape (kojeg se više-manje sramim), a na kraju služi za neprekidno ponavljanje prve pjesme tijekom ljetnih vožnji.

Zamislite sebe kako krećete ka moru iz uzavrelog Zagreba, zapetne na rotoru u gužvi koja se proteže sve do Lučkog i samo krene sinkopirana melodija Chan Chana. Već s prvim taktovima, pjesma odvuče na mjesto koje predstavlja sve što bi ljeto moglo i trebalo biti.

Moć pjesme, dakle, leži u njenoj mogućnosti da oslika jedan drugi, polaganiji stil života, koji nam ipak najprivlačnije izgleda samo u mašti.

(Nikola Badrov)

Freedy Johnston - Trying to Tell You I Don't Know

Gubitništvo, ili bar izgubljenost, je bitan ljetni osjećaj pa umjesto da se premišljam do besvijesti koju trap, afrobeats, pop ili dancehall bakanaliju da istaknem za ljetni izbor, odlučio sam se za rijetki gubitnički rock koji cijenim: Trying to Tell You I Don't Know Freedyja Johnstona.

Ta stvar svjedoči o periodu kada je Johnston odlučio sav svoj kapital uložiti u nedovoljno uspješnu karijeru i već snažno sluti da je pogrešno odigrao. Ali i bez da znate tu priču osjetite ju. Kao oni neartikulirani trenuci introspekcije usred maničnog ljetnog dana, bekvokali ovdje pokušavaju milozvučno nešto otpjevati makar ispada nerazaznivo, poluverbalno, dok se Freedy raspada u dosta konvencionalnoj, propulzivnoj rock maniri. Dojam je nekoga ko se izražava u krivom formatu, neko tko je fulao ne samo karijeru nego i vokaciju krivo prepoznao. Onaj trenutak kad se osjeti da je sve sporno pa i sam taj osjećaj. Trying to sing what I can't say, trying to throw my head away, TRYING TO TELL YOU I DON'T KNOW. Svi to imaju ljetima, jel da?

(Leonard Jurić)

Charlie Puth - LA Girls

S jedne strane: da, mislim kako se nitko ne bi trebao sramiti onoga što sluša i voli i da bi se termin guilty pleasure trebao odnositi samo na stvari tipa Skrewdriver, Burzum, R. Kelly i slično... Ali i priznajem da se pritom možda malo previše kačim na prvu polovicu pojma, a zanemarujem onu drugu: ima nečeg uzbudljivo sladostrasnog u tom transgresivnom užitku u kršenju društvenih normi, kada se osjećaš pomalo zločesto što uživaš u nečemu što, kao, ne priliči nekome poput tebe!

A što ti preostaje kad zaključiš da si se riješio/la svih kočnica i možeš slobodno i bez srama uživati u svemu? Pa, preostaje ti da spoznaš da si U KRIVU i da se samo zavaravaš, jer život je jedan neprekidni turnir u šahu ukusa i to što si se prestala/o sramiti užitka u glazbi čiji tipični ljubitelji pripadaju društvenoj klasi ispod tvoje (= cca 99% glazbenih "griješnih užitaka" uvijek i svugdje ikad) ne znači da si nadrasla/tao taj šah - nego da igraš drugu partiju, s drugim figurama i taktikama. Čak i ako sada nastupaš suosjećajnije prema drugim igračima, i dalje svojim ukusom odašilješ neku poruku kako želiš da se svijet oko tebe (pre)oblikuje, i dalje igraš.

Tako da uvijek ostaje prostora za bar nekakav guilty pleasure. Kao, evo naprimjer, kada mi se kao ljutom protivniku recentne whiteboy­­-izacije popa dogodi da me totalno osvoji - novi album krunskog predstavnika dotičnog trenda.

Mislim, nije da je Voicenotes Charlieja Putha baš sjevnuo iz vedrog neba: Attention jest bio dosta neodoljiv timberlakeovski disco, a We Don't Talk Anymore jako lijepa pjesma... Samo što je taj duet sa Selenom Gomez bio transcendentalan tek kada bi ona zapjevala, a Puth je usto i odgovoran za neke od ponajgorih pop hitova nedavne prošlosti (Marvin Gaye! See You Again! STRAVA I UŽAS!), tako da svakako nisam očekivao da će album zvučati kao... udarni rani Phoenix u produkciji Patricka Batemana? E, tako nekako (pa makar i moj izbor pjesme možda i nije najreprezentativniji glede generalnog zvuka Voicenotes - za pravi tejster čekirajte BOY). Jako je ljetni album. Jeben je album.

Griješnom užitku doprinosi i to što Charlie Puth lagano ostavlja dojam... šupka? Nije sad da ima nekih neoprostivo ljigavih trenutaka, ali u njegovim pjesamam svako malo naletiš na neki sitni ali znakoviti detalj koji odaje kako i nije baš neki vrhunski boyfriend material - kao, recimo, kad se pravda djevojci koju je prevario: "I was drunk, I was gone, that don't make it right/ But I promise there were no feelings involved." Ili kad curi koja želi nešto više od seksa kaže: "Girl you've gotta slow it down, I can't give it all to you/ Even though I want to" (je, naprosto te ubila silna želja, lol). Ili recimo aktualni singl, duet s Kehlani Done for Me u kojem djevojci koja ga ostavlja u svoju obranu može reći samo, redom, "I lie for you, baby" (laganje je... dobra stvar?!?), "I die for you, baby" (evidentno neistinito) i "Cry for you, baby" (muško, a plače? DAJTE OVOM ČOVJEKU MEDALJU!), dok Kehlani pak u svojem dijelu pjesme jednostavno, konkretno navodi kako je on - ljubomorni kreten koji ju je natjerao da izbriše sve koji mu nisu bili po volji. 

I onda imamo LA Girls: lik se preselio u sunčani Los Angeles pa ostavio dotadašnju curu da bi se mogao u miru švalerisati, ali, kuku lele, sada je ZAŽALIO: "There was Nikki, Nicole, Tiffany, and Heather/ But there's only room for you in my world", pa u refrenu stalno patetično cmolji "I miss MY BABY"! A opet, a opet... Pjesme su tako dobre, produkcija tako luksuzno glanc-blistava da si naprosto ne možeš pomoći. Pa ako baš morate ovog ljeta pasti na fore nekog šarmantnog šupka - neka to bude Charlie Puth. Bolje u glazbi nego u stvarnosti, jer griješni užici u glazbi ipak ne bole.

(Tonći Kožul)

Modjo - Lady (Hear Me Tonight)

Woooow, francuski house duo za koji malo tko zna kako uopće izgledaju snimio je vrhunsku stvar koristeći usluge Nilea Rodgersa, i sve to dobrih 13 godina prije nego je izašao Get Lucky?

Kako je momcima uspjelo snimiti ovaj dragulj, vjerojatno ni njima do danas nije jasno, ali zar je uopće bitno kad ga čujete negdje usred vrele ljetne noći? Poželite baš kao i troje predivnih adolescenata, u nevjerojatno pogođenom spotu, ostaviti svoj so called life iza sebe, skupiti svu lovu koju imate i zaprašiti u bolje sutra, ili barem bolje sada. Ok, naravno da to nećete učiniti, jer nitko nikada to ne učini, i takve stvari postoje samo na filmu, ali na tih nekoliko minuta koliko će trajati Lady (Hear Me Tonight) u tom sparnom ljetnom nokturnu, osjećat ćete se da ste na krovu svijeta, baš gdje su Modjo na nekoliko mjeseci sasvim zasluženo i bili.

Možda je njihova priča na neki način i vaša priča, ali njima se, eto, zalomilo ovo remek-djelo koje je u svojoj nevinosti pokorilo svijet, pozicionirano negdje na križanju tinejdžerske bezbrižnosti i moderne melankolije. Najbolje od oba svijeta se spojilo da nas zauvijek podsjeća ne neke sretnije dane, puno prije nego je tinejdžerska bezbrižnost postala video kulisa za Cake By The Ocean, a moderna melankolija hrpa majica na dream pop bendove u Ikeinom ormaru.

(Toni Franulić)

Len - Steal My Sunshine

Bezbrižnosti i spontanosti mora, valjda, biti u svakom pravom ljetnom hitu, budući da je i ljeto pravo tek onda kad je bezbrižno i spontano. Nije da sam se samo tim kriterijima vodio pri razmišljanju i odabiru pjesme koja za mene najviše zrači ljetom, ali zaista mi ne pada na pamet neka druga čija bi esencija bila bezbrižnija i spontanija nego što je to slučaj sa Steal My Sunshine.

Len kao izvođač tek granično spada pod definiciju benda i bolje ga je opisati kao poluozbiljan projekt Marca Costanza u koji je uključio i svoju sestru Sharon (po vlastitim riječima tek tako da ima i ženski vokal), te kroz godine karijere i desetak prijatelja - među kojima je bio i Brendan Canning, suosnivač Broke Social Scenea. A koliko je spontan pogled na glazbene ambicije imala (ili još ima) ova bro-rock/hip-hop, hmm, grupa dovoljno govori to da su u trenutku najveće popularnosti, nedugo nakon izlaska ove pjesme, prekinuli ugovorenu turneju nakon manje od pola odrađenih koncerata - jer su zaključili da to jednostavno nije za njih.

Anegdote o slučajnom nastanku hitova nisu rijetkost, no u slučaju Steal My Sunshine ne morate biti nimalo upoznati s pozadinom da bi vam na prvo slušanje zvučala, pa... slučajno. No veličina ovog hita leži u tome što na neki nepoznat način ono što bi inače smatrali manama uspješno pretvara u vrline. Blesav, nebulozan tekst, ne baš kvalitetni vokali, pokušaji repanja i pomalo naivan sample koji se ponavlja od početka do kraja - sve to pada u vodu: kontinuirana sklepanost je uhu ugodna, a dobrodošla spontanost izbija iz svake zvučne pore.

Točku na i nepodnošljivoj lakoći postojanja ove pjesme stavlja priča o snimanju spota kada su s povećom svotom novca, koju im je osigurala diskografska kuća, otišli s društvom u Floridu bez ikakvog konkretnog plana osim da troše, piju i provode se, radili upravo to tjedan dana, snimali se dok to rade i od snimljeng materijala izrezali nešto manje od četiri minute, složili filmić i objavili ga! Pa ipak, sve spomenuto manje čudi, a više potiče na pitanje zašto uopće postoji bilo kakav drugi pristup snimanju spotova u pop glazbi?

Ne mogu se sjetiti kad sam prvi put čuo Steal My Sunshine, davno je to bilo, možda i u vrijeme izlaska (iako sam uvjeren da u Europi svojedobno nije bila velika), ali znam da se kod mene s ljetnim feelom stopila puno kasnije, tek prije pet ili šest godina - upravo kada je ljeto za mene postalo rjeđe i dragocjenije. Otada me tropski odsjaj Marcovog hrapavog i Sharoninog mekanog vokala na beskonačnom disco sampleu svaki put teleportira u onaj prvi zaron kada vam more i ljeto odnesu svu suvišnu, kroz godinu nakupljenu težinu.

(Ante Spahija)