O Emanuelu Ginobiliju se danas zna gotovo sve. Čak i da ne živimo na vrhuncu informacijskog doba, u kojem svijet vrvi od genijalnih sportskih blogova, mnoštva košarkaških portala i inflacije košarkaških podcasta, sportske analitike ove i one vrste, hrpe Twitter accounta vrhunskih insidera s obje strane ESPN mašinerije, pa i intimnih košarkaških razgovora s prijateljima, kolegama i forumašima, teško bi nam promakli detalji o karijeri ovog čovjeka. Na kraju krajeva, Manu Ginobili je jedan od najpoznatijih košarkaša na svijetu i bilo bi jako čudno da njegov odlazak u mirovinu prođe ispod radara.

Pa ipak, Manu Ginobili nikada nije bio očiti junak našeg doba. Za dobar dio košarkaške publike to su LeBron, Durant ili Curry, netko će možda navesti Hardena ili Westbrooka, prije njih to je bio Kobe, a još prije Jordan. Ali iz nekog razloga, Manu Ginobili je uvijek bio junak svih nas koji smo si utvarali da smo više od prosječnog košarkaškog fana, da smo navijači koji košarku nisu sveli na gole brojke i box-score statistiku, liste izbora u All-Star momčadi i najbolje petorke lige, bizarne nadimke, linije brendiranih tenisica, reklame za Kiju ili banana boat tweetove.

Možda s Manuom nismo objektivni jer nam se samo svidjela njegova pomalo neobična životna priča i neortodoksni potezi na terenu? Jesmo li precijenili koliko Ginobili zapravo realno vrijedi samo zato što smo htjeli biti drugačiji od fanovskog mainstreama?

Koliko god su njegov šut, ulaz ili asist bili nepredvidljivi za protivnike (a nekad i za vlastite suigrače i posebice Popa), toliko ovoljetna odluka o odlasku u mirovinu to nije bila. Bilo je to toliko očito, da je ESPN-ov Michael C. Wright već imao pripremljen epitaf njegovoj karijeri od desetak kartica teksta koji je pušten samo minutama nakon Manuove objave na Twitteru. Dovraga, njegov kolega i dubrovački zet Zach Lowe umirovio ga je genijalnim tekstom još za vrijeme Rija 2016., jer je bio uvjeren da će otići u penziju nakon još jednog olimpijskog pohoda sa svojom argentinskom zlatnom generacijom.

Pretposljednji je to čin kraja najjepše price u povijesti sporta, dvadesetogodišnje bajke o jednoj predivnoj košarkaškoj organizaciji koja od vrha do dna svojim primjerom može i treba dobaciti kao model i izvor inspiracije mnogo dalje od sportskih borilišta. Manu, koji je bio integralni dio te priče, odlazi tako nakon Timmyja i Tonyja, a kako i priliči, posljednji čin ipak ostavlja Popovichu.

Istom onom Popovichu koji je sa pedeset i kusur godina, šampionskim prstenom na ruci i najboljim power forwardom u povijesti igre u reketu, natjeran da preispita svoje poglede na košarku i život uopće, i umjesto da mijenja Ginobilija, dopušta Ginobiliju da mijenja – njega i Spurse. Svi znamo onu poznatu rečenicu iz jedne od brojnih njihovih rasprava u prvim godinama: "I am Manu, this is what I do". I zbilja je odradio to sa stilom.

Iako je Ginobili u Texas doputovao s već pozamašnom niskom klupskih i reprezentativnih ostvarenja, s kojom se po dolasku u NBA može mjeriti još samo Toni Kukoč, čini se da to nikoga nije previše impresioniralo, pa čak ni franšizu iz San Antonija koja je već tada bila na glasu kao progresivna organizacija koja je znala razmišljati izvan kutije. Ali kao da ni oni nisu mislili da će ovaj žgoljavi Argentinac, kojega su se, eto, slučajno dokopali 57. pickom na draftu prije tri godine, moći prenijeti dio svoje euroligaške i internacionalne čarolije u ligu za velike dečke. Kao da nije pomogla ni recentna uspomena kako ih je taj isti Manu zadivio odličnim igrama u vlastitom dvorištu, samo nekoliko mjeseci prije na Svjetskom prvenstvu u Indianapolisu kada je s Argentinom uzeo srebro.

I tako se Ginobili krenuo dokazivati od prvog dana. Da Timmyja neće biti lako impresionirati, to je znao od početka. Bruce Bowen ga je mlatio na treninzima, a Pop vikao na njega u timeoutima. Ginobili je griješio, ali su na svaki pogrešan potez na terenu dolazila barem tri koja su oduzimala dah. Publici, Timmyju, Popu, suigračima i sugrađanima u San Antoniju. Svi su oni polako shvaćali da imaju nešto posebno. Do kraja prve sezone su već znali da Manu ima ono nešto, iako možda to nisu htjeli reći naglas. Ljubav je bila rođena, i bila je obostrana. Naslov prvaka na kraju prvog playoffa u kojem je Manu igrao ključne minute svakako je pomogla da se ta ljubav nastavi razvijati.

Pop mu je zaista nakon nekog vremena dopustio da radi što hoće. Nažalost, nije se sve odigralo baš savršeno za Ginobilija, barem ako ćemo stvari promatrati iz neke konvencionalne košarkaške perspektive. A to konzervativno shvaćanje košarke kaže da bi najveće zvijezde i najbolji košarkaši u nekoj momčadi trebali biti starteri, zar ne?

Nažalost (ili nasreću?), San Antonio je bio sve samo ne konvencionalna franšiza. Klupski trust mozgova zajednički je zaključio da bi za momčad bilo najbolje da Manu ulazi s klupe, jer će tako Spursi držati konstantnu razinu igre cijelu utakmicu, neće biti ulaženja u famozne crne rupe, kada su  svi najbolji igrači istovremeno na klupi, a protivnik u kratkom vremenu uspijeva nadoknaditi razliku koju su napravili starteri. Ova taktika je u međuvremenu postala rutina većine NBA franšiza (iako si neki treneri i danas dopuštaju luksuz upadanja u rupu), ali sredinom nultih zbilja je trebalo imati strpljenja i skromnosti prihvatiti takav prijedlog klupskog vrha, posebice ako ste nominalno bili drugi ili treći najbolji igrač u klubu.

Pop je godinama kasnije priznao da mu je Ginobili na njegov prijedlog o ulaženju s klupe samo trebao reći da želi startati i da bi tu bio kraj svih dvojbi – pustio bi ga da igra od prve minute. U tom slučaju danas ne bismo govorili o njemu kao vjerojatno najboljem full-time šestom igraču povijesti lige.

Ali Manu je šutio. Prihvatio je sugestiju jer je i on sam znao da je to najbolje za klub. Znao je da će mu minute ići dolje, znao je da će mu brojke ići dolje. Znao je da će vječne liste rekorda biti prepuštene nekim drugim imenima, ali nije mario za to. Što je najljepše od svega, kada pregledavate all-time liste u kategoriji playoffa, nećete trebati puno skrolati za doći do Manuovog imena, gotovo u svakoj kategoriji je negdje pri vrhu. Kada se stvari svedu samo na doigravanje, koje zaista i jest jedino bitno u ovoj ligi, onda čak ni limitirane minute nisu mogle spriječiti ovog genijalca da pokaže sve ono što zna i može.

Manu će tako karijeru završiti kao 165. strijelac u povijesti lige, tamo negdje ispod Rudyja Gaya i Jasona Richardsona na vječnoj ljestvici, ali zar je uopće bitno? To ne mijenja činjenicu da je Manu Ginobili jedan od najvećih šampiona koje je NBA i svjetska košarka ikad imala. Samo košarkaš koji je pomiren sa samim sobom i ima dovoljno vjere u svoju igru može svojevoljno staviti individualnu korist u drugi plan i podrediti se momčadi na taj način. I tu ne pričamo o nekoj isluženoj zvijezdi u tridesetima (vidi pod Anthony, Carmelo –  iako taj ni dan danas ne kuži da mu je mjesto do paketa Gatoradea veći dio utakmice), već o košarkašu u naponu snage kojemu su ponude u trenutku instaliranja na klupu Spursa pljuštale sa svih strana.

Taj njegov čin bio je važan dio stvaranja kolektivne svijesti u San Antoniju, razmišljanja kako su svi dio cjeline koja je veća od zbroja njenih dijelova. Ta filozofija im je na kraju i donijela četiri naslova u Manuovih 16 godina, jer nijednom u tih 16 godina oni nisu bili najtalentiranija hrpa individualaca u ligi, već samo najbolja momčad.

Ginobili je svih tih godina imao potpuno odriješene ruke kao lider druge postave Spursa, u većini minuta provedenih na parketu bio je motor kroz koji je Popovich vrtio svoj napad. Daleko najveći kreativac na terenu, bio je podjednako opasan kada bi se dignuo na šut za tricu preko ruke, sjurio na naizgled nemoguć ulaz pod koš u samo srce protivničkih obrana ili pronalazio suigrače riskantnim, ali učinkovitim asistencijama. Uz nevjerojatnu triple threat moć u napadu, Manu je bio natprosječan obrambeni igrač za svoju konstituciju i upitan defanzivni pedigre koji su sa sobom poslovično donosili neamerički NBA igrači. Čovjek odlazi u mirovinu kao prvi kradljivac lopti u povijesti kluba iz Teksasa, kao i jedan od najboljih kradljivaca u povijesti doigravanja. Poprilično nestvarno za bijelog shooting guarda iz Argentine, u kojega po dolasku u NBA baš nitko nije polagao prevelike nade.

Bio je nevjerojatno talentiran, ali i još veći radnik koji je uvijek ostavljao srce na terenu, ne mareći koji je kontekst utakmice. Istina, zvuči kao uobičajena foskula iz sportskog žargona, ali Manu je uvijek davao sve od sebe jer je zbilja mrzio gubiti. Mnogi izvori navode kako je Ginobili, posebice u prvoj polovici karijere, jako teško podnosio poraze. Toliko da je nakon težih poraza upadao u depresiju iz koje su ga onda izvlačili suigrači, treneri ili obitelj. U jednom od kasnijih intervjua, Manu je rekao da su upravo porazi dosta obilježili Spurse kao momčad, i da su ih na neki način zbližili i mentalno ojačali. Išao je toliko daleko da smatra da su uspomene na poraze neke od najvažnijih slika koje će odnijeti sa sobom kad jednog dana ode iz svijeta profesionalne košarke. Onaj nesretni u prvom finalu s Heatom je bio najgori, ali svakako ne i jedini s kojim se Manu morao suočiti u karijeri. Ginobili je često optuživao sebe za neuspjeh momčadi, ali je s godinama uspio razviti dovoljno mentalne snage da iz tih poraza izvuče ono najbolje i vrati se još jači, baš kao i momčad.

Ostavio je traga i u samoj zajednici San Antonija – grada s najvećim udjelom hispanoameričkog stanovništva od svih velikih američkih gradova. Kada već to nije mogao bit neki Meksikanac ili Portorikanac, Ginobili je najveći košarkaški heroj kojeg je latino stanovništvo SAD-a ikad imalo. Čovjek je pričao njihovim jezikom, i to ne samo u privatnom životu, već i na brojnim klupskim javnim događajima. Manu je bio uno di noi (ili bolje rečeno, uno de nosotros) za svu standardno potlačenu radničku klasu s hispano prefiksom u južnom Teksasu (a i u ostatku Amerike). Njegov odlazak u mirovinu praktički oplakuje cijeli grad, a čini se da je od velike trojke baš Manu ostvario najdublji kontakt sa zajednicom. Nije novost ako kažemo da je Timmy oduvijek bio pomalo autističan i zatvoren, a Parker distanciran na svoj način.

Osim što je na svojevrsni način bio spona od kluba prema lokalnoj zajednici, Manu je bio i dobri duh same momčadi. Kao čovjek širokog polja interesa, uvijek je nagovarao suigrače na različite aktivnosti prilikom klupskih putovanja. Bilo da se radi o istraživanju lokalne gastro scene ili prirodnih znamenitosti, Ginobiliju je uvijek bilo draže izaći iz hotelske sobe i malo vidjeti svijeta uoči nekog gostovanja, nego se zabiti pred hotelski televizor i naručiti dostavu hrane. Njegovi Instagram statusi i fotke s Borisom Diawom i Pattyjem Millsom su super štivo (doduše, što god uključuje riječi “Boris Diaw” i “ “Instagram” teško da može biti dosadno). Manu je zapravo, in a nutshell, predstavljao sve one vrijednosti koje su Spursi imali kao ogranizacija – uključivost, toleranciju, brigu za društvo, shvaćanje da je košarka bitna, ali ne i jedina stvar na svijetu, i činjenicu da u životu uvijek treba gledati širu sliku.

Sva je prilika da će Ginobili ostati involviran u događanja u klubu nakon umirovljenja. Kada živiš 16 godina u SAD-u vjerojatno je teško razmišljati u povratku doma, što god to doma značilo za čovjeka koji je kruh zarađivao na tri kontinenta. Nakon vrlo jezgrovite objave na Twitteru, Manu je o svojoj struji svijesti u posljednjoj godini dana više rekao u kolumni za argentinski La Nacion, gdje se osvrnuo na prošlost, sadašnjost i budućnost nakon odlaska u mirovinu. Otkrio je kako je ideja u umirovljenju u njemu živjela cijelu prošlu godinu, a konačna potvrda je stigla kada je ovo ljeto shvatio da je još uvijek umoran od prošle sezone, a već se trebao pripremati za novu. Pop je bio prvi koji je saznao tužnu vijest. Kako god, u klubu ga čekaju otvorena vrata, u kojem god smjeru da odluči krenuti.

Odgovor na pitanje tamo negdje s početka teksta tako se nameće sam po sebi. Ginobili ne samo da vrijedi onoliko koliko mislimo, nego i puno više od toga. Njegov utjecaj na razvoj ove igre je nemjerljiv, od sitnih estetskih detalja poput popularizacije euro stepa na NBA parketima, do krupnih stvari poput popularizacije cijelog jednog sporta diljem Latinske Amerike. Ili činjenice da je bio dio možda dva najprepoznatljivija sportska kolektiva u zadnjih dvadeset godina, Spursa i zlatnih gaučosa? Kako je jedan mudar čovjek rekao, statistika je ionako samo točan zbroj netočnih podataka, a točni podaci kažu da Manu ima zauvijek zagarantirano mjesto u košarkaškom panteonu, što će pokazati izbor u Hall of Fame već za nekoliko godina.

Na kraju dana, zašto ga toliko volimo? Zato što je danas cool voljeti nekog tako posebnog kao što je Manu Ginobili, ali još više zato što je Manu Ginobili jedan od najboljih igrača koji je ikad dotakao narančastu loptu.