Od početka pomame filmske i televizijske industrije za pričama o superherojima naveliko se raspravlja o realizmu takvih priča. Specifičan problem žanra je što, kao hibrid krimića i SF-a, želi fantastične likove smjestiti u prepoznatljiv, prozaičan svijet koji kao da postoji nepromijenjen usprkos svim tim fantastičnim likovima. Fanovi stripova prepoznaju trop “Reed Richards is useless” po kojemu Reed Richards, najveći geniji u Marvel stripovima koji naizgled na tjednoj bazi stvara izume koji mijenjaju stvarnost na radikalne načine, ne može riješiti niti jedan tekući stvaran problem svijeta, grada New Yorka, odnosno planeta Zemlje, kojemu nominalno pripada. Superheroji se bore protiv supernegativaca i naša stvarnost je samo prepoznatljiva kulisa tih borbi, ali ne i nešto s čime se živo interaktira. Ta vrsta problema odnosi se na nedorečenost SF prirode superherojskog žanra – to da želi prikazati pomaknute nesvakidašnje fenomene, ali ne želi istjerati konsekvence tih fenomena do kraja i pokazati viziju drugačijeg svijeta. Druga vrsta problema se odnosi na njegovu kriminalističku dimenziju – koliko taj nedrugačiji svijet stvarno ima tonalnog i psihološkog smisla ako u njega ubacite likove u tajicama i plaštevima sa supermoćima?

Naravno, i stripovi i filmovi i serije o superherojima su na razne načine doskakali tim izazovima, ali priča koja najdosljednije dokazuje da je ovaj drugi problem – neuvjerljivih larger than life likova smještenih u stvarnost – potpuno bespredmetan je serija Daredevil na Netflixu. Otkada ga je u osamdesetima redefinirao Frank Miller, Daredevil je u stripovima lik čvrsto ukorijenjen u mračnjački pol superherojstva. Onaj gdje ljudi umiru, kriminal iliti zlo je sveprisutno i glavni lik je osvetnik i moralizator koji mora raditi i sporne stvari da izvrši pravdu. Ostali najbolji likovi tog tipa svi polaze od osjećaja da im je svijet nešto dugovao i da nakon što ih je iznevjerio imaju pravo na vječnu osvetu. Batman – aristokrat kojemu moć i novac nisu mogli spasiti roditelje od ulice. Punisher – veteran kojeg sustav nije zaštitio po povratku u civilstvo. Spectre – doslovno duh božje osvete. S takvim likovima se lako identificirati i izgubiti u patosu kojim odišu njihove osvete, makar znamo da to nije uvijek pravda kakvu bi tražili u stvarnosti. Daredevil je drugačiji. Gorljivi irski katolik, slijepi ninja tajnog reda, talentirani odvjetnik koji radi pro bono za socijalne slučajeve i na kraju, ali možda i najbitnije, sin boksača - štemer sa kvarta, lokalpatriot iz Hell’s Kitchena. S njime se nemoguće jednoznačno identificirati, jer je i on sam uvijek paralelno više toga. Kao odvjetnik vjeruje u metode sekularnog sustava, kao ninja vjeruje u vječnu borbu dobra i zla, kao katolik vjeruje u svetost svakog života i mogućnost svačijeg iskupljenja, kao štemer vjeruje u pravo jačeg čovjeka u ringu. Koherenciju toj paleti daje njegova supermoć: Daredevil je slijepac kojemu su ostala osjetila apsurdno pojačana. On osjeća sve.

Iako su Marvel serije za Netflix (Daredevil, Jessica Jones, Luke Cage, Iron Fist, Punisher, Defenders) generalno neujednačene kvalitete i pate od mnogih narativnih i kinematografskih dječjih bolesti, Daredevil je sada kroz tri sezone ostvario zapravo nezapamćen kontinuitet kvalitete u superherojskim sagama uopće. To nije lako pripisivo jedinstvenoj autorskoj viziji, jer iako nominalno priču vodi Drew Goddard, stvarni showrunneri, režiseri i scenaristi se vrte kao na traci. Više ostaje dojam da polivalentnost glavnog lika, koju dirljivo nosi Charlie Cox, sama garantira taj kontinuitet, pa gotovo kao da bi previše dorečena autorska ruka uništila glavnu vrlinu serijala. I dok je Daredevil kao takav remek-djelo posuđeno iz stripova, poseban doprinos serije je način na koji je nanovo osmislila klasičnog stripovskog, ali na papiru puno dosadnijeg glavnog negativca Wilsona Fiska. Fisk je najveći njujorški mafijaški boss, ali Vincent D’Onofrio ga igra kao infantilnog autista koji svako malo kreće u pompozne govore koje se nitko ne usudi prekinuti i pritom koristi kićenu intonaciju koju se nitko ne usudi ismijati. Prije tri godine kada je izašla prva sezona obožavao sam ovaj prikaz zla kao psihološki apsurdne i disfunkcionalne dispozicije. Tri godine kasnije nakon globalne političke proliferacije čitavog niza fiskova, ali i nakon što smo čuli Ivicu Todorića kako govori, D’Onofriova groteska djeluje dokumentaristički.

U tome je srž Daredevilovog realizma. Mnogi stvarni uspješni kriminalci nisu kul. To su likovi na koje bi pozvali hitnu pomoć da ih čujete kako trabunjaju na ulici. To su ujedno ljudi koji to znaju pa su već potkupili i hitnu pomoć i policiju i političare. Također, stvarni pravednici su često zbunjeni čistunci poput Daredevila. Ljudi koji se nauče pošteno boriti na ulici i onda pokušavaju prevesti tu logiku na strane jezike pravnih institucija i/ili religije. Istina da žanrovska umjetnost sa svojim opernim likovima zapravo jako dobro preslikava stvarnost bi trebala biti refleksnije prepoznata. Vito Corleone Marlona Branda je vjerojatno najpoznatiji filmski prikaz gangstera i to obično doživljen kao ozbiljan a ne camp, makar je ta rola po svemu karikatura. Daredevil kao serija zaobilazi lažne probleme superherojskog žanra, jer svoje predimenzionirane likove ubacuje u stvarne priče i eto, ispada da im je tamo i mjesto.