2018. je već daleko iza nas, a sa sigurnog odmaka Tessa, Ante, Marijan, Leonard i Tonći odabrali su omiljene popkulturne proizvode iz prošle godine i popratili ih tekstom.

Isle of Dogs

2018. je bila godina u kojoj sam rekordno malo posjećivala kino. Osim booma horora koji sam popratila (A Quiet Place, Hereditary i sl.), malo toga mi je dalo razloga da uložim svoje vrijeme i novac. Jedino što me iole uzbudilo bila je najava da Wes Anderson izlazi s novim animiranim filmom i to ni više ni manje o psima. Bila je prava muka naći gdje pogledati Isle of Dogs, budući da se nijedan kino distributer u Zagrebu i okolici nije odlučio na njegovo prikazivanje. Moram istaknuti kako je to velika šteta. Sva sreća da postoji Animafest koji nas je odlučio podariti sa čak dva prikazivanja filma. Moja karta je bila u džepu tjedana dana prije projekcije i sudeći po samoj posjećenosti otvorenog kina Tuškanac bilo je evidentno kako nisam jedina koja je željno išćekivala pogledati ovaj uradak. Isle of Dogs dao mi je sve što sam htjela. Tipični wesandersovski humor, prekrasnu animaciju i nadasve nesvakodnevnu priču. Možda najveća vrijednost ovog filma bilo je čuti glasove Wesovih favorita (Billa Murraya, Jeffa Goldbluma, Ethana Hawkea i dr.) izgovarane od strane pasa. Mislim da je W.A. savršeno spojio karaktere pasmina i glumaca, što je, naravno, diglo ovaj film na još višu razinu. Iako je Isle of Dogs podigao prašinu zbog stereotipnog prikaza japanskog naroda, meni je to, iskreno, promaklo. Možda bi se ponekad mogli malo našaliti na svoj račun i ne umanjivati ljepotu ovog uratka. Film je, svakako, očit u svojoj u poruci od samog naslova koji sadrži zabavnu igru riječi (I love dogs). S tom porukom bih se složila, psi su uistinu najbolja bića na svijetu.

(Tessa Radovanović)

Beach House - 7

Victoria Legrand i Alex Scally već više od desetljeća suvereno gaze poljima dream popa, a na svom sedmom po redu studijskom albumu utabanim stazama idu dalje nego dosad, zalaze na područja na kojima prije nisu bili i svojoj glazbi pridodaju dosad nepoznatu dimenziju: zgodno nazvan 7 istovremeno je i prigušeni soundtrack Black Lodgea, na kakve smo od njih dosad navikli, ali i onoliko težak i tvrd koliko nešto iz dream pop domene može biti - i upravo je to ono što ovaj album čini nečim za njih potpuno novim.

Već prve sekunde prve pjesme, Dark Spring, glasnim bubnjevima uspješno otvaraju uši slušatelju i tjeraju ga da očekivanja ostavi postrani, a Pay No Mind, pjesma koja slijedi i ujedno najbolja na albumu, suspregnuta je eksplozija, zaustavljen i rastegnut trenutak tik prije nego što sanjive melodije počnu pucati po šavovima. Nakon što se pukotine pojave, kao po sredini Divea, iz njih izlaze oslobođeni rifovi energije za koju nismo ni znali da se cijelo ovo vrijeme sakupljala.

Već samo održavanje autorske svježine iz albuma u album zaslužuje hvalu, a poduzimanje ovakvog rizika duboko unutar vlastitog opusa i ovako efektno ubiranje njegovih plodova vodi do jedinog mogućeg ishoda - još jedne potvrde da su Beach House najbolji bend u svojoj začudnoj, nedefiniranoj niši.

(Ante Spahija)

Saba - Care for Me

Drugi album čikaškog repera Sabe je potpun i impresivno samosvjestan autoportret. Kroz deset pjesama saznajemo o mnogim stvarima koje ga muče, među kojima je najteža ubojstvo njegovog rođaka i najboljeg prijatelja Johna Walta, koji je spomenut u gotovo pola pjesama. Najveći uspjeh Sabe ovdje je prenošenje osjećaja depresije i jada vrlo zrelo te bez ikakvog samosažalijevanja, već s preuzimanjem odgovornosti za svoje greške i učenjem na njima.

Mračan ton se nameće već s prvim stihom prve pjesme Busy / Sirens kad Saba proglašava “I’m so alone”. Jedini očiti singl je Life s krajnje zloslutnim basom i ništa manje oštrim tekstom nego ostatak albuma (“That’s life, momma mixed the vodka with the Sprite / They killed my cousin with a pocket knife”). Smile sa svojim snovima o boljoj budućnosti donosi rijedak tračak nade na albumu. Nažalost, popraćena je osrednjom Logout koja u svojoj poruci ne ode puno dalje od naslova i tematski se ne uklapa, nego ima smisla jedino kao izlika za tek adekvatno gostovanje Chancea The Rappera.

Saba zna i ispričati priču, što se najbolje vidi na vrhuncu albuma, fantastičnoj Prom / King, gdje u prvom dijelu oslikava odnos njega i Walta gradeći napetost do kraja, kad se prisjeća točnog trenutka u kojem je Walt ubijen. Iako se Kendrickov utjecaj osjeća na više mjesta, ovdje je najjasniji. Pjesma prvenstveno podsjeća na epski Sing About Me, I’m Dying of Thirst, a evocira i trenutak očaja u s To Pimp a Butterfly, s kojim Care for Me dijeli i dio zvučnog identiteta. Saba je ipak mnogo više od kopije, a ono što ga najviše odvaja od Kendricka je introvertiranost – Saba gleda u sebe, dok se Kendrick trudi biti glas društva.

Album završava sanjivom Heaven All Around Me izvedenom iz perspektive Walta netom nakon smrti. Na taj način pronalazi utjehu te zaokružuje album odgovorom na Sirens s početka. Sve u svemu, Saba je ovdje, poput mnogih velikih umjetnika prije njega, iskoristio svoju bol i tugu kako bi napravio djelo svog života. Možemo se samo nadati da mu dolaze sretnija vremena te da će naći nadahnuće i u njima.

(Marijan Šteko)

Black Panther

Film koji sam najviše gledao ove godine, a fakat rijetko gledam filmove više puta. Lijepo izgleda, super zvuči i napokon daje superheroja koji vitla s pravom političkom moći i čiji je proces donošenja odluka kako tu moć upotrijebiti ono što se dramatizira. Možda još veća egzotika je koliko je Chadwick Boseman emocionalno autentičan kao naslovni lik, što je sintagma koji ne bi povezao ni s jednom drugom izvedbom plemenitog kralja.

(Leonard Jurić)

The Voidz - Virtue

Možda će ova sljedeća izjava zvučati većini čudnom (rekla bih čak graničiti s indie herezom), ali evo je: nisam fan The Strokesa. Jednostavno mi nikad nisu sjeli. Za to uvelike krivim neprestano puštanje Last Night i sličnih hitova s radio postaja ili u koji god kafić da sjednem. Znam da za to jadni Julian nije kriv, ali jednostavno se nisam trudila pratiti njegove novije uratke. A onda je došla 2018. i promijenila tu priču. Razlog? Naravno, zbog The Voidza i fantastičnog albuma Virtue. Prvi put kada sam poslušala album u cjelini, bila sam u blagom šoku. Postavljalo mi se pitanje; Što sam to upravo čula? Pod time ne mislim ništa negativno, dapače ovo je eksperimentalni rock album koji ima snagu da taj žanr približi široj publici. Album počinje s dosta pitkom Leave It in My Dreams, ali već sa sljedećom pjesmom QYURRYUS, album dobiva neki drugačiji ton. Taj miks neobične gitarske sekcije i žestokog Julianovog vokala (koji se na trenutke ne srami koristiti ni auto-tune) od ove je pjesme napravio svojevrsnu koračnicu koja bi mogla pokrenuti mase. Cijeli Virtue podsjeća na roller-coaster vožnju. Nikad ne znaš što te čeka iza ugla, međutim ono što je zagarantirano je dobra zabava. Osim toga, višestruko slušanje albuma daje nam i nešto više; kvalitetan i bezvremenski album koji je svakako jedan od favorita 2018. godine.

(Tessa Radovanović)

Atlanta

Razmišljajući o izrazu "Twin Peaks with rappers", kojim je ideju Atlante opisao autor Donald Glover, nakon odgledane odlične prve sezone nisam pronalazio dostojno opravdanje. Ok, bilo je tu ekscentričnog humora, apsurdnih i nadrealnih zgoda, no nedostatak onih suprotnih silnica - u smjeru straha i ludila - bio mi je nenadoknadiv manjak. A i olako nazivanje bilo čega imalo neobičnog tvinpiksovskim općenito mi nije draga pojava.

Druga sezona mi je raspršila skepsu i natjerala me da promijenim mišljenje: ono čega je u prvoj bilo samo u natruhama u drugoj se postavilo kao dominanta. Tjeskoba, nelagoda, hladnoća (čak i u doslovnom smislu jer se radnja događa zimi) nove su atmosferne okosnice u ovih jedanaest epizoda. Kulminacija se događa u središnjoj/šestoj koja zalazi duboko u domenu horora, koji je tim strašniji što je neočekivan: Teddy Perkins izaziva konstantnu jezu, ali istovremeno odbijate povjerovati i čekate trenutak kada će se sve vratiti u komediju - zato što se čini nevjerojatnim da se radi o istoj seriji u kojoj ste epizodu prije pratili kako Paper Boia urnebesno zavlači frizer. Upravo je nesigurnost prouzrokovana neuhvatljivim spektrom pravaca u kojima radnja i atmosfera mogu otići ono što gledatelja drži prikovanim za ekran i ostavlja ga nezasićenim. Već je početkom svibnja bilo jasno da se ništa na televiziji do kraja godine neće približiti Atlanti. A jedini je minus novo dvogodišnje čekanje koje slijedi.

(Ante Spahija)

Fisher - Losing It

Iako, izuzev obligatornog ljetnog Calvin Harris earworma, 2018. nije donijela nijedan veliki house hit za najšire mase - imala je zato dvije velike crossover house himne koje su žarile i palile po klubovima i festivalima raznoraznih usmjerenja. Moć "It Makes You Forget (Itgehane)" Peggy Gou da ujedini različita glazbena plemena je potvrđena plasmanom na listama najboljih stvari godine po izboru Pitchforka, Mixmaga, Resident Advisora, FACT-a, Gorilla vs Beara, DJ Maga i NPR-a, dok se Fisherov "Losing It" plasirao na... Pa, i on je isto na listi DJ Maga, te je druga najbolja pjesma godine po izboru slušatelja australskog radija Triple J (Fisher je Australac) i... to je uglavnom to što se tiče, kao, relevantnijih lista.

No "Losing It" je završio na prvom mjestu jedne za house posebno relevantne liste - one najprodavanijih stvari u 2018. na Beatportu, vodećem web-shopu za DJ-e, gdje "Itgehane" inače nije ni među top 100 best sellera 2018. "Itgehane" je na youtubeu poslušana pet milijuna puta, "Losing It" - 23 milijuna. "Losing It", za razliku od "Itgehane", čak i ima svoju stranicu na wikipediji! Na kojoj je uočljiiva praznjikavost rubrike Critical reception, koja citira tek jedan osvrt na Billboardu.

I u redu, najpopularnije nije uvijek jednako najbolje i naravno da nitko nema obavezu niti voljeti "Losing It" niti napisati nešto o njoj ako se bavi pisanjem o elektroničkoj glazbi, ali izostanak i lovorika i manje-više bilo kakvih konkretnijih napisa je u ovom slučaju... dosta indikativan? I ne na dobar način.

Kao prvo, tu je vječna boljka diskursa o klupskoj elektronici, ona da ljudi koji o njoj pišu ne znaju kako se nositi s tech-houseom. Što i jest donekle razumljivo, pošto je uvijek lakše pisati o nečemu melodičnijem ili zakučastijem nego o nečemu tako minimalističnom i šturo funkcionalnom kao što je većina tech-housea, mogu uostalom i sam kao ljubitelj tech-housea potvrditi da mi je često teško smisliti što da napišem o omiljenim stvarima osim neke varijacije na "shit bangs, bro"... Tako da ljudi uglavnom zaziru od pisanja o tech-houseu, što je dosta problematično - jer je riječ o klupskom house defaultu, onome na što ljudi koji vole rejvati uz house rejvaju većinu svojih izlazaka, iz godine u godinu, u svakom kutku svijeta.

Pa vam je tako, ako niste predani rejver/ica, lako moglo promaknuti da smo usred zlatnog doba tech-housea... Ako se to uopće više i može tako nazvati. Jer izvorni tech-house je zadržavao suptilnost, hipnotičnost i apstraktnost techna, dok u festivalskom tech-houseu s labelova poput Sole, Reliefa, Dirtybirda, Toolrooma, Elrowa i Repopulate Mars nema ničeg suptilnog: to je nabrijani, in-yr-face house koji jest minimalističan utoliko što se u njemu ne zbiva puno toga - kotrljajuća bas-linija, 808, nasumični vokalni semplovi (često dosta šašavi), jedna mini-dizalica kao aperitiv i onda ona glavna pred konačni killer drop - ali je maksimalističan po svojim orijaškim bas-linijama i visokooktanskim dizalicama, kao stvorenima za detoniranje festivala i velikih dvorana.

Pa dok je Peggy Gou napravila crossover prema ekipi sklonijoj meditativnijem, melodičnijem i intimnijem zvuku, dakle onima što se obično smatraju "cool" ekipom, Fisherov crossover je bio u suprotnom smjeru, onome najkomercijalnijih masovki: "Losing It" su vrtili i David Guetta i Skrillex i Tiesto. Jest da je u ovoj vrsti tech-housea nema puno prostora za dodavanje full vokala pa je time i ograničen potencijalni komercijalni domet ("Losing It" nije dogurala dalje od 60. mjesta na UK chartu), ali u rejverskim okvirima - malo što je trenutno takva mačja metvica za festivalske mase. A Fisher je, kao bivši profesionalni surfer, savršeni posterboy bro-izacije tech-housea (te naravno meta nagađanja da mu netko drugi radi stvari, na Dirtybird subredditu su recimo manje-više svi uvjereni da ga ghost-producira Chris Lake).

Ima naravno dosta loših stvari u bro-izaciji clubbinga, kao što će vam potvrditi svaka rejverica koja je previše puta u životu imala nesreću da je cijelu noć pijani i nadrogirani debili gnjave uletima. No nisu žene te koje su obično najglasnije protiv ove vrste tech-houea, nego su to uglavnom - muški, tankoćutni deep/tech snobovi koji se zgražaju nad DJ-ima koji vrte "samo Beatport hitove" i hoi polloijem kojem je samo do droge i dizalica... ilitiga svega onog najboljeg u rejvu! Tako da obožavam, o-bo-žaaaaaavam stvari poput "Losing It" i "You Won't Regret" Del-30 i "Puffy" Masona Maynarda, da spomenem samo tri totemska favorita iz redova ove neapologetski izravne, instantno plesne, neodoljivo groovy, bombastično zabavne - i, ako mene pitate, dosad najbolje inkarnacije tech-housea.

(Tonći Kožul)