I više od akcije ili specijalnih efekata ili crossbrandinga, humor je srž Marvel Cinematic Universea. Deset godina komercijalne premoći ne može se održati bez tonalne prilagođenosti i prilagodljivosti koje humor mjeri najpreciznije. Na kontinuumu ozbiljnosti superherojskih filmova čija su oba pola definirale Batman franšize (Nolanova prizemljena i Burtonova/Schumacherova camp) MCU stalno pokušava napipati neki omjer koji lovi zaigrani, marketinškim jezikom "obiteljski", duh superherojstva bez da banalizira narativni kontinuitet sada već jasno najbrižnije tkanog serijala filmova u povijesti Hollywooda. U početku je oslonac ovih filmova bio standardni humor žanrovskih filmova u maniri Howarda Hawksa odnosno Quentina Tarantina gdje fore dolaze kao zavođenje u svakodnevnom životu, kao začin radnji i likovima. Vrhunac ovog pristupa su prvi Avengersi Jossa Whedona, čija je cijela karijera uostalom svojevrsni odgovor svijeta stripova na Tarantina. Kasnije je humor postajao bezobzirniji. Krenulo se ka senzibilitetu Shanea Blacka i Edgara Wrighta (Black je režirao i napisao Iron Man 3, a Wright godinama radio na Ant-Manu prije nego ga je na kraju dovršio Peyton Reed) gdje je humor iliti sveopći kaos pokretač akcije i likova. Nespretnosti u tonu osjetile su se i štetile Avengers:Age of Ultron, Guardians of the Galaxy i Dr. Strange makar su svi odreda bili hitovi i dobri (Strange odličan) filmovi.

Dva prošloogodišnja MCU filma, Guardians of the Galaxy vol. 2 i Thor: Ragnarok, ipak su prvi koje se može okarakterizirati kao primarno komedije. Taika Waititi, već velikan žanra na temelju What We Do In the Shadows, režirao je Thor: Ragnarok kao film Christophera Guesta: scenarij je samo kostur a pravi sadržaj se očekuje od glumaca koji potpuno uđu u likove i onda improviziraju fore. Najbolje su se snašli Chris Hemsworth u regalnoj naslovnoj ulozi i Jeff Goldblum u ulozi Grandmastera - prvog MCU lika kod kojeg se zapravo osjeti (nastrani) libido. Traumatizirani Hulk i Valkyrie Marka Ruffala i Tesse Thompson te pompozni Loki i Hela Toma Hiddlestona i Cate Blanchett su često jednako zabavni/dirljivi a i manje role Idrisa Elbe, Karla Urbana i samog Waititija su efektne. Kao i u drugim Guardiansima, glavna vrlina filma je da i kad vam dosjetka nije smiješna ima vam smisla za lik koji ju plasira. Iako su naizgled oprečna frekvencija u kojoj je humor nenametljiv, filmovi braće Russo (Captain America: Winter Soldier, Captain America: Civil War) predstavljaju istu ovu putanju za MCU. Kao Waititi i Dan Harmon (koji je pisao dijelove Dr. Strangea), Russoi dolaze iz meni najdražeg rukavca komedije. To je guestovski humor u kojem je bez kontradikcije sve i apsurdno i skroz životno (ili kod superheroja veće-od-životno). Gdje udaljenost komedije, drame pa i dokumentarca blijedi, i zato je mockumentary prirodna forma tog duha. MCU je prošao organsku progresiju od kul vrckavosti preko samosvjesnog blesiranja do potpune sjedinjenosti zajebancije i patosa.