Kada je u listopadu 2014., nakon sporadičnih fanovsko-optimističnih nagađanja i nepouzdanih glasina, službeno objavljeno kako će se u produkciji Showtimea i pod palicom Davida Lyncha i Marka Frosta snimiti i prikazati devet epizoda miniserije Twin Peaks uslijedili su oduševljenje i iščekivanje praćeni neizbježnim pitanjima.

Oduševljenje na društvenim mrežama i internetskim forumima bilo je sasvim očekivano za najavu nečeg novog vezanog uz vjerojatno prvu seriju koju se nazivalo kultnom. Fanovska baza Twin Peaksa od prvog emitiranja do danas ne opada, a ono što je nekad živjelo putem fanzina i na Usenet grupama danas je preseljeno na wiki stranice i subreddite. Plamen se dodatno potpiruje periodičnim reizdanjima originalnih materijala na suvremenim digitalnim formatima u koja redovito uleti i ponešto dotad neobjavljeno.

Kako se prvotno zacrtani rok za emitiranje ubrzo ispostavio kao preambiciozan, premijera je pomaknuta sa 2016. na godinu iza, pa se tako i samo iščekivanje odužilo i razvuklo. Informacije su se puštale na kapaljku, a i one koje su curile većinom su se svodile na to da će se još netko iz originalne glumačke postave naći i u novoj, te da će se toj novoj pridružiti još poneko zanimljivo svježe ime.

Među pitanjima se kao prvo i instinktivno pojavilo ono o odnosu prema originalnoj seriji, drugim riječima što je točno novi Twin Peaks? Budući da je o konkretnoj prirodi novog projekta rečeno malo, onoliko koliko su producenti smatrali dovoljnim, stvorilo se plodno tlo za slobodnu, dakle često krivu, interpretaciju. Pa se tako na mnogim mjestima moglo pročitati da se radi o rebootu, što je promašeno, jer se ne kreće ispočetka i jer su svi događaji i likovi iz originala i dalje netaknuti i očuvani, i jer služe kao početna točka za novi materijal. S druge strane, revival, kao najčešće korišten opis, također je samo uvjetno točan – ne radi se o seriji koja se tek tako potrošila i prestala snimati pa se, eto da se udovolji fanovima i još malo utrži, stara ekipa okupila ponovo i nabacila nekoliko epizoda ili sezona. Najtočnije bi bilo posegnuti za najjednostavnijim opisom: nastavak, ili kako se vidi i u proširenom naslovu serije: The Return, tj. povratak.

No pomalo je neobično da se među pitanjima koja su postavljali fanovi i novinari rijetko moglo vidjeti ono koje je možda i najbitnije: zašto? Zašto dirati nešto voljeno i netaknuto preko dvadeset godina, snimati nastavak nečega što je davno okončano?

Opravdanje za izostanak takvog pitanja lako je pronaći u aktualnom stanju televizije i filma, u kojem trend čine nastavci, rebootoviremakeovi i revivali svih vrsta, u kojem je nostalgija osjećaj koji prevladava i kojem se teži. U trenutku u kojem je nova epizoda iz Star Wars serijala opet najiščekivaniji film godine i u kojem se na televiziji opet vrte Full(er) HouseGilmore Girls i Will & Grace, povratak još jedne stare serije na male ekrane nije nešto što se izdvaja, niti samo po sebi izaziva čuđenje. A kada i jedna od najpopularnijih novih serija, Stranger Things, iskoristi nostalgiju kao glavno stilsko sredstvo i praktički se odvije kao splet posveta i referenci prema popkulturnom svijetu 80-ih, postaje jasno da je stvaralački pogled unatrag poprimio svojstva epidemije.

U takvom poretku stvari Twin Peaks je došao Showtimeu kao naručen, a takav poredak stvari i Showtime došli su Twin Peaksu kao naručeni.

Jer pitanje je bi li se ikad našla televizijska kuća spremna osigurati budžet za ovakav projekt i kockati se njegovom gledanošću, da nije bila motivirana sličnim potezima konkurenata i da se vizija novog Twin Peaksa naoko nije uklapala u nostalgijsku dječju bolest peak TV-a.

Twin Peaks se u to uklapa samo ako gledate s udaljenosti ili ako ne gledate uopće. Pitanje zašto? treba postaviti, a odgovor nikako nije zato što je sad tako, nego usprkos tome što je sad tako. Oni koji su gledajući nove epizode očekivali udobnost povratka u ono što su voljeli nekad naišli su na tvrdi zid šoka i razočaranja. I vjerojatno su zaboravili da Lynch i Frost nisu autori koji se odaju kompromisima i trendovima, nego oni koji trendove beskompromisno iskorištavaju i guraju prema naprijed. A oni koji se tek spremaju za gledanje neka shvate ovo kao posljednje upozorenje: nostalgija je u novom Twin Peaksu tek jedan od ispravno doziranih i u vrlo maloj mjeri posluženih sastojaka.

Mnogi su pitanje zašto? zaobišli nalazeći narativni povod u onom legendarnom Laurinom “I’ll see you again in 25 years.”, premda je jasno da nikome u ono vrijeme nije bilo u planu snimati nešto toliko godina kasnije, već je sve trebalo biti zaokruženo u nadolazećim sezonama i filmovima. Uostalom, u jednoj od ranih epizoda pojavljuje se ostarjeli Dale Cooper (za kojeg je netko dobro primjetio da izgleda starije nego što Kyle MacLachlan izgleda danas) i za pretpostaviti je da bi se istome pribjeglo u prikazu te predviđene budućnosti, u kakavom god obujmu da je tada bila zamišljena.

Korijen razloga za nastavkom treba tražiti dalje, u autorskoj težnji za stvaranjem i pomicanjem granica. Neka zvuči patetično, ali Lynch i Frost su autori koji prate svoju viziju, gledaju gdje ih ona može odvesti i pokušavaju donijeti nešto novo. Jedna od češćih zamki u shvaćanju svega čudnog i naoko drukčijeg jest da se radi o pretencioznoj umjetnosti koja postoji radi sebe same, o autorskom iživljavanju nad publikom. No tu treba samo malo spustiti gard i pomiriti se s tim da je čudno ono što ostvaruje pomake, da se mnogi današnji televizijski dosezi mogu zahvaliti čudnosti originalnog Twin Peaksa, i da je sve ono što je danas konvencija nekad bio eksperiment. Ne postoji trenutak u kojem se ne može ići dalje, pa tako to nije ni ovaj.

Sama činjenica da je četiri i pol godine trajalo pisanje i snimanje ove sezone, te da je cijeli projekt u jednom trenutku bio pred otkazivanjem zbog nespremnosti Showtimea da ponudi budžet koliki su autori zahtjevali, govori da se novom Twin Peaksu nije pristupalo olako i da nije bio nužan pod svaku cijenu.

Originalni Twin Peaks serija je koja je pri prvom emitiranju 1990. proizvela opći šok, prodrmala ustajalu scenu, razbudila američka (i svjetska) kućanstva, i koja je danas općeprihvaćeno ishodište novog doba televizije, zadnja točka u vremenu u kojoj je televizija bila samo kutija za idiote i prva u kojoj je bilo jasno da može biti nešto više od toga.

Koliko je današnjem Twin Peaksu dostupan uspjeh usporediv s onim nekad, vrlo je upitno. Gledanost u nekadašnjim razmjerima danas, uz prezasićenost TV sadržaja, pad popularnosti tradicionalnog načina gledanja televizije i nove metode odvlačenja pažnje, nije moguća, a teško je reći je li uopće mjerljiva. Sveprisutnost na godišnjim listama kritičara možda pokazuje da je elitniji aspekt uspjeha ostvaren, ali zato tek jedna nominacija za Zlatni globus najavljuje da će mainstream uspjeh ostati relativan. Popularnost će se zadržati, kult će se održavati glasinama o novim nastavcima i bujajućim popratnim materijalom, a kakav će biti utjecaj na vizualne medije nešto je što će se u nadolazećim godinama tek vidjeti.

Onako kako je nekadašnji Twin Peaks bio miks sapunice, komedije, teen serije i proceduralne misterije, tako je današnji sporoodmotavajući tjeskobni drama-triler. U oba slučaja vidimo sve ono što vidimo i u ostalim serijama datog vremena, ali u oba slučaja imamo i začine u obliku ludila i straha kakve vidimo samo tu i nigdje više.

I originalni i novi Twin Peaks makete su televizije svog vremena u kojima je nastanjeno nešto strano čije vrijeme još nije došlo, one su odraz Dalea Coopera u ogledalu koji savršeno preslikava stvarnost s ove strane, ali nam se iz njega istodobno u lice ceri BOB i razbija nam iluziju da shvaćamo sve. Zato što uvijek postoji dalje i zato što uvijek treba ići dalje.