Subota je navečer. Moj brat, mama, susjed Ivica i devetogodišnji ja okupili smo se u dnevnom boravku da provedemo ugodno druženje uz društvene igre. Kao i svaki put do sad, izbor igara koje možemo zaigrati i nije velik. To su Monopol i Rizik, jedine igre koje, osim klasičnog špila karata i tisuću i jedne verzije Čovječe ne ljuti se koju susjed Ivica pun entuzijazma zna donijeti na druženja vikendom, stoje na obližnjoj polici. Cilj je jednostavan, ugodno provesti večer s najbližima, pritom se zabaviti i stvoriti drage uspomene koje će nas pratiti cijelog života. Nekoliko sati kasnije, brat je uplakan u kutu sobe, ja se durim i ni s kim ne pričam, mama pokušava održati atmosferu živom, a susjed Ivica pakosno vrišti od smijeha i razbacuje se novcima u stilu fontane koja okomito pršti vodu.

Zašto ljudi više ne igraju društvene igre?

Odgovor se nameće sam od sebe. Svi mi imamo barem nekoliko neugodnih sjećanja i susjeda Ivica koji su bili loši pobjednici, a mi još gori gubitnici. Da se razumijemo, stare igre znaju pružiti dozu zabave, ali nekako uvijek kad se sjetim tih druženja u 90-ima imam osjećaj da je svaku večer barem jednoj osobi bilo zabavno, ali rijetko su uživali svi. Tko bi i uživao ako bankrotira u prvih pola sata jer je stao na Dubrovnik ili mu zadnji bataljun vojske biva uništen nakon napada na oslabljeni Yakutsk. U današnjim supermarketima i manje super marketima još uvijek se redovno prodaju društvene igre kakve sam i sam imao prilike nabaviti i zaigrati u mladosti. Monopol, Rizik i Čovječe ne ljuti se još uvijek su popularni, igre se nastavljaju prodavati, a obitelji se nastavljaju živcirati.

S druge strane, moderne društvene igre (eng. board games, možda bi bolji prijevod bio stolne igre) za širu su javnost potpuna nepoznanica, ali zadnjih dvadesetak godina u svijetu one počinju doživljavati svojevrsnu renesansu. Ne bih vas želio previše zamarati dosadnim činjenicama, ali upravo sredinom 90-ih pojavljuje se kreativni val novih dizajnera koji počinju stvarati igre raznolikih mehanika, tipova, kompleksnosti i trajanja, val koji iz godine u godinu raste.

Prije nego vam predložim tri moderne društvene igre koje su izvrsni uvod u vrli novi svijet kvalitetne zabave s obitelji i prijateljima, na primjeru već spomenuta tri klasika, odabrao sam četiri stvari koje stare igre rade krivo:

1. nedostatak zanimljivih i raznolikih odluka

Budimo iskreni, Čovječe ne ljuti se i nije igra. Nije igra u tom smislu da vi zapravo ništa ne radite nego bacate kockice i pomičete se onako kako vam one kažu. Zapravo, igra igra vas, a ne vi nju. Jedina kakva takva odluka koju u toj igri radite je da odlučite kojeg ćete pijuna pomaknuti. I to je to. Vrhunska igra, nema šta. Čovječe, slobodno se ljuti, ali ne zato jer te netko pojeo jedan korak od kućice nego zato što to ni na jedan način nisi mogao spriječiti.

2. prevelik utjecaj sreće

Osim šturog bacanja kockica i očekivanja najboljeg, što osim u gore navedenoj „igri“ postoji i u Monopolu, preokretali smo stolove i nakon što smo ušavši u bitku s naših 15 vojnika izgubili od dva jer eto, kockice nas nisu išle. Rizik propagira rizik, ali koja je svrha riskirati kad postoji mogućnost da sigurne bitke koje si pomno isplanirao - izgubiš.

3. mehanika izbacivanja igrača

Nije li super kad zbog nedostatka smislenih odluka i nesreće jednostavno - ispadneš iz igre? To možda i ne bi bilo toliko strašno da je igra gotova u nekoliko minuta, ali...

4. traju predugo

Da, svakako nije ugodno bankrotirati ili izgubiti zadnji teritorij nakon sat vremena igranja te sljedećih dva sata čekati da se igra završi bez tebe.

Ne očajavajte, slijede tri prijedloga modernih društvenih igara koja će vam vratiti nadu u obiteljska i prijateljska druženja koja se ne svode samo na gledanje TV-a ili tipkanje po pametnim zaslonima. Nije riječ o opskurnim naslovima, tako da se sve mogu i kupiti u Zagrebu, a o svakoj pišem iz osobnog iskustva igranja.

Ticket to Ride: Europe (Alan R. Moon)

Savršena zamjena za bilo koju od spomenutih igara. Cilj vam je graditi što duže i bolje povezanije željezničke trase te pritom ispunjavati zadatke u obliku putničkih karata. Na svom potezu imate čak četiri opcije od kojih možete odabrati jednu: uzeti raznobojne vagone, uzeti putničke karte, izgraditi stanicu te ono najvažnije, spojiti dva grada svojim vlakovima. U igri nema ispadanja, maksimalno trajanje ne prelazi 90 minuta, odluke koje donosite ispunit će vas zadovoljstvom iako završite na zadnjem mjestu, a sve se ne svodi na puku sreću, već možete taktizirati koje linije spojiti prije ostalih, hoćete li blokirati protivnikove namjere u spajanju najduže neprekinute željezničke pruge ili koliko putničkih karata zaista želite uzeti budući da vam one koje ne ispunite nose negativne bodove. Uz to dodajte prelijepu ploču s dobro poznatim gradovima (Zagreb je Zágráb jer je vrijeme radnje početak 20. stoljeća) i simpatične minijature vlakova koje na nju postavljate i dobijete savršenu obiteljsku igru.

Codenames (Vlaada Chvátil)

Ako se pak nađete u većem društvu prijatelja nema bolje igre od Codenamesa. Igra se u timovima i u svakom se timu odredi kapetan, tzv. spymaster. Obojica spymastera dobro prouče 5x5 mrežu riječi ispred njih, pogledaju koji su pojmovi njihovi te naizmjenično daju hintove od jedne riječi i broja svojim ekipama. Riječ je asocijacija, a broj označava na koliko se pojmova ta asocijacija odnosi. Suigrači zatim pokušavaju shvatiti što je pisac time htio reći i točno identificirati svoje „agente“. Jedan pojam uvijek je ubojica koji automatski prekida igru, tako da igrači moraju dobro paziti što će odabrati. Budući da hintovi često moraju biti suludi da bi se spojilo što više riječi ne izostaje smijeha i hvatanja za glavu jer „kako niste skužili tu poveznicu?“. Što je najbolje, nakon 20 minuta igra je gotova, ali nikad se ne staje samo na jednoj partiji već se u ulozi spymastera uglavnom žele okušati svi igrači.

Pandemic (Matt Leacock)

Svatko protiv svakoga, tim protiv tima, no postoji i cijela skupina igara u kojoj svi igrači igraju protiv - igre! Ako vam je dosta kompetitivnosti probajte zaigrati Pandemic, igru gdje svi zajedno spašavate svijet od razornih bolesti. Svaki igrač ima svog lika specifičnih mogućnosti kojeg pomiče po karti svijeta i liječi bolesnike, gradi istraživačke stanice, otkriva lijekove za bolesti i razmjenjuje znanja sa svojim kolegama. Fora je u tome što svi igrate zajedno, planirate najbolju kombinaciju akcija, a sve u svrhu pobjeđivanja same igre. To ponekad može biti jako teško, jer izgubiti možete na čak tri načina, a pobijediti samo ako nađete lijekove za sve četiri bolesti. Nerijetko se nađete u par napetih situacija gdje jedan krivi korak može značiti propast svijeta odnosno gubitak igre. Nakon takvih trenutaka slijedi ili erupcija oduševljenja jer ste ostali živi ili razočarana spoznaja da niste uspjeli spasiti svijet od smrtonosnih bolesti. Druga je situacija češća, ali i glavni razlog zašto volim Pandemic, odmah želim zaigrati novu partiju i zajedno sa suigračima, više se potruditi ostvariti pobjedu.

Društvene igre svojevrsna su deseta umjetnost (ili jedanaesta, dvanaesta, kako po kome). Na kutiji će osim imena igre pisati i njen dizajner kao što se film prepoznaje po redatelju, svake se godine dodjeljuju nagrade za najbolje igre, a bogatstvo mehanika i tema čiji sam vrh sante dotakao u ovom tekstu rastu iz godine u godinu. O njima se mogu pisati eseji te spomenuti tisuće primjera kvalitetnih igara, tako da ću ovdje ipak stati.

I da se na samom kraju vratim na pitanje: Zašto ljudi više ne igraju društvene igre?

Jednostavno, jer ih zapravo nikad nisu igrali.